Dragana Vučetić je upravo bila završila fakultet kao novokvalifikovani forenzički antropolog kada je uvučena u jednu od najmračnijih epizoda moderne evropske historije. Dobila je poziv da pomogne u imenovanju imena neidentifikovanih žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine tokom rata u Bosni.
Sada, skoro 30 godina nakon ubistava, ona je odlučna da identifikuje posljednje mrtve - zadatak koji se čini još važnijim usred sve većeg poricanja Srba o tome šta se zaista dogodilo.
Dragana je u svojim ranim 40-ima, tiha osoba koja sama radi među kostima u mrtvačnici u Tuzli u sjeveroistočnoj Bosni. Svaka njezina gesta je odmjerena i pažljiva. Slomljena kost noge se ponovno sastavlja. Povreda je možda nastala kada je žrtva ubijena ili datira iz vremena prije genocida. Polako će se oblikovati dokazi ko, gdje i kako ju je usmrtio. Tada će biti rečeno porodici.
Od procijenjenih 8.000 mrtvih u gradu Srebrenici, oko 1.000 još uvijek čeka identifikaciju.
"Hiljadu porodica čeka na naš telefonski poziv", kaže ona. U njezinom se glasu osjeća hitnost, akutna svijest o emocionalnom pritisku na porodice koje su provele desetljeća nadajući se vijestima o nestalima. Pronaći izgubljenog sina, oca, brata, muža znači izbaviti mrtve iz anonimnosti u koju su ih ubice bacile.
“To znači da porodice mogu obaviti sahranu”, kaže Dragana. "Postoji niz posmrtnih ostataka i grobnica u koju mogu ići tugovati."
Šta se dogodilo u Srebrenici?
- Bosanski rat 1992.-95. izbio je raspadom bivše evropske države Jugoslavije, kada su bosanski Srbi pokrenuli rat kako bi se odvojili od nove nezavisne države koju su dijelili s Bošnjacima (bosanskim Muslimanima) i Hrvatima
- Više od milion Bošnjaka i Hrvata protjerano je iz svojih domova u srpskoj kampanji "etničkog čišćenja"
- Dana 11. jula 1995., grad Srebrenicu - jednu od šest sigurnih utočišta od strane UN-a - zauzele su postrojbe bosanskih Srba predvođene generalom Ratkom Mladićem
- Bošnjačke žene i djeca odvezeni su autobusima, ali je više od 8.000 muškaraca i dječaka zarobljeno i kasnije strijeljano. Lako naoružane mirovne snage UN-a nisu učinile ništa da spriječe ono što je postalo najgori zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata
Zrak u skladištu prožet je pljesnivim mirisom koji dolazi od ostataka davno umrlih. Onima od nas koji smo svjedočili genocidu kao novinari, to je poznat, opresivan miris. Priziva sjećanja na masovne grobnice i okrutnost za koju su ljudska bića sposobna, piše BBC.
Dragana ostaje usredotočena na zadatak koji je pred njom. Ona mora osigurati da svi ostaci pripadaju istoj osobi, što je često izazovan zadatak kada masovne grobnice sadrže stotine tijela nasumično bačenih zajedno. Kostur položen na njezin laboratorijski stol izvađen je iz dva različita groba.
"Često ste imali slučajeve u kojima su tijela nakon ubistava bila zakopana, a zatim iskopana i premještena na drugo mjesto jer su se počinitelji bojali da će biti otkrivena", objašnjava ona. Pritom su ostali dijelovi posmrtnih ostataka.
Dragana i njezine kolege iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) koriste uzorke krvi živih rođaka kako bi DNK podudarali s ostacima. Uprkos tome, još uvijek može biti zabune kada je nekoliko muških članova iste porodice ubijeno - svaki sa sličnim DNK. Tada se može svesti na to da rodbina pokušava identificirati mrtve putem odjeće ili ličnih stvari pronađenih uz tijelo.
Bio je to posao koji je slučajno postao Draganin. Bosanski rat je završio i timovi naučnika su bili okupljeni da pokušaju identificirati tijela iz masovnih grobnica.
"Kolegi je ponuđen jedan od poslova, ali je odlučio da ga ne prihvati. Ja sam zamoljena da to učinim i rekla sam 'da' isti dan."
Sada kada je riješeno 80% srebreničkih slučajeva, Dragana uglavnom radi sama u mrtvačnici.
Novinar BBC-a kaže da mu je teško zamisliti kako je to tako blisko surađivati tokom toliko godina s dokazima o tako strašnom zločinu.
"To je moj posao", odgovara ona, "i to je posao koji stvarno želim odraditi do kraja."
Svaki emocionalni pritisak rješava se tjelesnim vježbama. Nekada je to bio tenis, ali kolegica s kojom je igrala u međuvremenu je otišla dalje. Sada svaki dan trči sama.
Dragana se vikendom vozi preko granice u svoj rodni grad u Srbiji. Srpski vođa Slobodan Milošević bio je taj koji je dao političku i vojnu podršku genocidnom srpskom vodstvu u Bosni.
Na pitanje novinara BBC-a kako je biti Srpkinja i raditi na masovnom ubijanju bosanskih muslimana, Dragana odgovara da je "antropolog, a ne srpski antropolog".
No, za Draganu očito postoji još jedan imperativ. Kroz njezin rad, kosti mogu govoriti. Poricanje zločina može se odbaciti.
"Za moje prijatelje (u Srbiji) je uvijek iznenađenje kada čuju čime se bavim. Uvijek me pitaju: 'Je li stvarno istina šta se tamo desilo u Srebrenici i ti zločini?' I uvijek se iznenade kad im objasnim šta se zapravo dogodilo. Ne mogu vjerovati da su živjeli u mraku ovih 25-30 godina. To je stvarno jako tužno, jer mislim da smo mi kao narod nesuočeni s prošlošću na pravi način - da smo puno toga stavili pod tepih."
Čelnici bosanskih Srba dugo su genocid nazivali mitom. Kao odgovor na to, Visoki predstavnik - najviši međunarodni dužnosnik u Bosni kojeg su imenovale UN zadužen da osigura da se različite strane pridržavaju mirovnih sporazuma - predstavio je zakon o zabrani poricanja genocida 2021. Čelnici bosanskih Srba ignorirali su zakon, a on je doveo do sve ratobornije srpske prijetnje odcjepljenjem od države nastale s Bošnjacima i Hrvatima na kraju rata. Srbi čine nešto više od 30% stanovništva Bosne i kontroliraju oko 49% državnog teritorija.
"Putovati u svijet bosanskih Srba znači ući u svemir poricanja. Na vjerskom festivalu izvan grada Sokoca vidio sam majice na prodaju koje veličaju generala Ratka Mladića - zapovjednika vojske koja je izvršila masakr u Srebrenici. Otac Srbin držeći za ruke svoja dva mlada sina rekao mi je da su Srbi sada ugrožen narod u Bosni. Njegova supruga rekla je da se boji da mir neće potrajati.
U obližnjoj crkvi susreo sam generala bosanskih Srba koji je odslužio 10 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja zločina protiv čovječnosti u Srebrenici 1995. General Vinko Pandurević osuđen je prema zakonskom načelu komandne odgovornosti - jer nije zaustavio i kaznio zločine koje su počinili njegovi vojnici. Kaže da je u Srebrenici bio masakr, ali neće upotrijebiti riječ genocid, unatoč presudi suda UN-a - Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju - da ono što se dogodilo doista predstavlja najteži međunarodni zločin. Pitao sam osjeća li ikakav osobni sram zbog vlastite presude za ratne zločine. Inzistira da nije odgovoran za ubistva", pieše novinar BBC-a.
"Da je to stvarno tako, naravno da bi osoba osjećala određeni sram… Ja imam potpuno drugačiji stav." Generalu je zatvorska kazna smanjena djelomice zato što je otvorio koridor koji je omogućio bijeg nekoliko hiljada Muslimana."
O etiketi ratnog zločinca koja će ga pratiti cijeli život rekao je: “Prihvaćam njezino postojanje, živim s tim, ali to nije tolika prepreka da bih mogao pronaći način da prihvatim i živim život."
Doista, pronašao je novi život kao traženi stručnjak na srbijanskim televizijskim programima koji raspravljaju o ratu u Ukrajini, a čak ga je i odlikovao načelnik stožera srbijanske vojske.
Ali u Tuzli, ljudske posljedice onoga što se dogodi kada ljudi poput generala ne izvrše svoju dužnost leže naslagane u bijelim vrećama na čeličnim policama u mrtvačnici. Iznad njih su smeđe papirnate vrećice s odjećom i ličnim stvarima. Dragana Vučetić nastavit će raditi na tome da svaki skup ovih posmrtnih ostataka dobije dostojanstvo imena, piše BBC.
