Kada odrastemo u srectnom okruženju koje pruža podršku, obično se osjećamo sigurnije i samouvjerenije kao odrasli. Ali kada imamo nesretno djetinjstvo ispunjeno stresom, zanemarivanjem ili emocionalnim bolom, posljedice mogu da traju dugo nakon što odrastemo. Psihologija kaže da određeni znaci mogu ukazivati na nesretno djetinjstvo, čak i ako ih u to vrijeme niste prepoznali.
Borite se sa samopoštovanjem
Jedan od najvećih znakova nesretnog djetinjstva je nizak osjećaj sopstvene vrijednosti i samopoštovanja.
Kada odrastemo osjećajući se nevoljeno, kada nas stalno kritikuju ili upoređuju sa drugima, to može ostaviti trajni trag na tome kako vidimo sebe. Umjesto da se osjećamo samouvjereno u vezi s tim ko smo, možda se borimo sa sumnjom u sebe i nikada ne smatramo da smo „dovoljno dobri”.
Psiholozi kažu da se naš osjećaj sopstvene vreijdnosti oblikuje rano na osnovu toga kako smo bili tretirani kao djeca. Ako smo odrasli u okruženju u kojem je ljubav bila uslovljena ili gdje su dostignuća bila jedino što nam je donosilo pohvale, možda ćemo i dalje tražiti potvrdu kao odrasla osoba.
Nije da niste vrijedni – jednostavno niste naučeni da vjerujete da jeste.
Teško vam je da vjerujete drugima
Psiholozi kažu da djeca koja odrastaju u nestabilnom ili emocionalno zanemarenom okruženju često imaju probleme sa povjerenjem kao odrasli. Ako su vas ljudi koji je trebalo da vas štite i podržavaju iznevjerili, logično je da ćete kasnije u životu imati poteškoća da u potpunosti vjerujete drugima.
Stalno se izvinjavate
Ako ste odrasli u okruženju u kojem su vas često krivili, kritikovali ili ste se osjećali kao teret, možda ste razvili naviku da se previše izvinjavate.
Stalno izvinjavanje za stvari koje ne zahtijevaju izvinjenje često je znak da ste se kao dijete osjećali odgovornim za emocije drugih ljudi. Kada djeca odrastaju s oprezom, pokušavajući da izbjegnu konflikte ili sačuvaju mir, nauče da preuzmu krivicu čak i kada nisu uradila ništa loše.
Ljudi koji su bili emocionalno zanemareni ili često kritikovani kao djeca obično se u odraslom dobu više izvinjavaju, često kao način da izbjegnu odbacivanje ili neodobravanje. To postaje automatski odgovor, čak i kada nema razloga za izvinjenje.
Borite se sa izražavanjem svojih emocija
Ako vam je teško da otvoreno govorite o svojim osjećanjima, to može biti znak da vam djetinjstvo nije dalo siguran prostor da ih izrazite.
Djeca koja odrastaju u sredinama u kojima se njihove emocije odbacuju, ignorišu ili čak kažnjavaju često uče da da zadrže sve u sebi. Umjesto da slobodno izraze tugu, bijes ili frustraciju, oni potiskuju ta osjećanja kako bi izbjegli sukob ili kritiku.
Vremenom, ovo može otežati čak i prepoznavanje sopstvenih osjećanja. Možda ćete imati poteškoća da izrazite emocije riječima ili ćete se osjećati neprijatno kada drugi izražavaju svoja osjećanja. To nije zato što vam nedostaju emocije, to je zato što nikada niste naučili kako da ih obrađujete i komunicirate na zdrav način.
Osjećate se krivim što sebe stavljate na prvo mjesto
Ako vam davanje prioriteta sopstvenim potrebama izaziva osjećaj sebičnosti ili nelagodnosti, to bi moglo biti povezano sa vašim djetinjstvom.
Mnogi ljudi koji su imali nesretno djetinjstvo odrasli su osjećajući odgovornost za druge – bilo da je to briga o emocijama roditelja, posredovanje u porodičnim sukobima ili stalno stavljanje drugih ispred sebe. Vremenom, ovo može stvoriti dubok osjećaj krivice svaki put kada pokušavaju da postave granice ili se fokusiraju na sopstveno blagostanje.
Psiholozi ovo nazivaju „fawning” (ulagivanje), odgovorom preživljavanja u kojem osoba uči da udovolji drugima kao način da izbjegne sukob ili odbacivanje. Ako ste bili uslovljeni da vjerujete da su vaše potrebe na drugom mjestu (ili da uopće nisu bile važne), briga o sebi bi se mogla bi izgledati nepoznato, čak i neprijatno.
Osjećate se kao da ne pripadate
Postoji određena vrsta usamljenosti koja proizilazi iz toga što se nikada nigdje ne osjećate kao kod kuće – ni u svojoj porodici, ni u društvenim krugovima, čak ni sa samim sobom.
Za mnoge ljude koji su imali nesretno djetinjstvo, ovo osjećanje počelo je rano. Možda su bili ona tiha osoba u bučnom domaćinstvu, osjetljivo dijete u porodici koja nije priznavala emocije ili ono koje se nikada nije osjećalo viđenim ili shvaćenim. Vremenom, ta distanca može da vas prati u odraslom dobu, što otežava otklanjanje osjećaja da se baš ne uklapate.
Svako želi da se osjeća da negdje pripada. Kada taj osjećaj pripadnosti izostane tokom djetinjstva, može da ostavi tihi, uporni bol – onaj koji vas tera da se zapitate da li ćete se ikada zaista osjećati kao kod kuće.
Teško prihvatate komplimente
Kada neko kaže nešto lijepo, prva instinktivna reakcija je da to odbacite, umanjite ili preusmjerite pažnju na nešto drugo. Komplimenti djeluju neprijatno, skoro kao da ne pripadaju vama.
Odrastanje u okruženju gdje su pohvale bile rijetke, ili gdje je bilo kakav kompliment praćen kritikom, otežava da povjerujete da su ljubazne i lijepe riječi iskrene. Umjesto da se osjećate ponosno ili cijenjeno, javlja se želja da ih odbacite, kao da bi njihovo prihvatanje bilo nepošteno.
Nije da riječi nisu lijepe. Prosto ne osjećate da su zaslužene. A ponekad, duboko u sebi, postoji tiho uvjerenje da nikada neće ni biti.
Veoma ste osjetljivi na odbijanje
Čak i najmanji nagovještaj odbijanja – poruka bez odgovora, otkazani plan, promjena u nečijem tonu – može djelovati poražavajuće. To nije samo razočaranje – osjeća se lično, kao potvrda svake sumnje i nesigurnosti koja već postoji.
Psiholozi kažu da djeca koja su odrasla osjećajući se nepoželjnom, kritikovanom ili emocionalno zanemarenom često razvijaju intenzivan strah od odbacivanja. Kada su ljubav ili odobravanje u djetinjstvu bilo uslovni, mozak nauči da čak i manje znake nezainteresovanosti vidi kao prijetnju.
Kod odrasle osobe, to se može manifestovati u vezama, prijateljstvima, pa čak i na poslu. Obično „ne” može djelovati razorno. Nedostatak odgovora može prerasti u pretjerano razmišljanje. Strah nije samo od samog odbacivanja. Riječ je o onome što djeluje kao potvrda: da duboko u sebi nikada niste bili dovoljno dobri.
Teško vam je da vjerujete da ste zaista voljeni
Čak i kada ljudi pokažu brigu, čak i kada izgovore prave riječi, postoji dio vas koji se bori da im vjeruje. Ljubav djeluje krhko, kao nešto što može nestati svakog trenutka.
Možda je to zato što vam je dok ste bili dijete ljubav djelovala nestalno – nešto što ste morali da zaradite, nešto što se moglo oduzeti. Kada je naklonost bila vezana za ponašanje ili dostignuća, prestala je da djeluje bezuslovno. Postala je nešto što treba da se juri, a ne nešto što se jednostavno prima.