Praznina u djetinjstvu nikada ne ostaje samo praznina. Ona se s godinama pretvara u težak teret koji čovjek nosi kroz život. Dijete koje nije dobilo dovoljno ljubavi ne odrasta u osobu koja je samo „tužna“. Ono odrasta u osobu koja je ranjena na mjestima koja se ne vide. Ti ožiljci se kasnije manifestuju kroz ponašanje koje okolina često ne razumije.
Kada roditeljski zagrljaj izostane, dječija duša gradi zidove. Ti zidovi postaju štit, ali i zatvor. Kada takvo dijete postane odrastao čovjek, ti odbrambeni mehanizmi pretvaraju se u dvije loše osobine. One kvare odnose i truju svakodnevicu.
1. Patološka potreba za kontrolom (strah od napuštanja)
Dijete koje nije bilo sigurno u ljubav roditelja stalno se plaši gubitka. Kada odraste, taj strah prerasta u opsesivnu potrebu da kontroliše sve oko sebe. Takve osobe žele znati svaki korak svog partnera ili prijatelja. To ne rade iz zlobe, već zato što se smrtno boje da će ponovo biti ostavljene.
One guše ljude oko sebe brigom i stalnim provjeravanjem. U svakoj tišini čuju najavu odlaska. Svaki neuzvraćen poziv za njih je dokaz da više nisu voljeni. Ta loša osobina često tjera ljude od njih, pa se krug njihove najveće traume iz djetinjstva ponavlja. Ostaju sami, baš kao što su se osjećali dok su bili mali.
2. Emocionalna hladnoća (zid koji niko ne može preskočiti)
Druga strana istog ožiljka je potpuna emocionalna blokada. Dijete koje je naučilo da molba za ljubav donosi samo bol, odlučuje da više nikada ne moli. Kada odrastu, ove osobe djeluju kao da su od kamena. Rijetko pokazuju emocije, teško izgovaraju „volim te“ i bježe od duboke bliskosti.
Izgradile su zidove toliko visoke da ih niko ne može preskočiti. Često djeluju arogantno ili nezainteresovano, ali to je samo maska. Ispod te hladnoće krije se dijete koje se boji da će ponovo biti povrijeđeno ako se otvori. Radije biraju samoću nego da dopuste nekome da ih vidi ranjive.
Teret koji plaća budućnost
Ove loše osobine nisu svjesni izbori. One su posljedica gladi za ljubavlju koja nikada nije utažena. Takvi ljudi često nisu ni svjesni zašto se ponašaju onako kako se ponašaju. Njihovo lice je mirno, ali su im duše umorne od stalne borbe sa samima sobom.
Najteže je to što ovi ljudi često plaćaju cijenu tuđih grešaka. Oni nose teret roditelja koji nisu znali ili umjeli pružiti toplinu. Razumijevanje ovih ožiljaka prvi je korak ka zacjeljenju. Bez toga, prazna kolijevka iz prošlosti nastavit će krojiti njihovu budućnost.