U ljeto 1982. godine, sedam korisnika heroina završilo je paralizirano i nijemo u jednoj kalifornijskoj bolnici. Bili su u dvadesetim godinama, inače zdravi — sve dok ih sintetička droga proizvedena u improviziranim laboratorijama nije zarobila u njihovim tijelima. Ljekari su brzo otkrili uzrok: MPTP, neurotoksični kontaminant koji je uništio malu, ali ključnu regiju mozga — substantia nigra — koja upravlja pokretima.
Simptomi su nalikovali onima iz kasnog stadija Parkinsonove bolesti — pojavili su se gotovo preko noći.
Za neurologe, to je bio šok. Parkinsonova bolest se do tada smatrala staračkom bolešću s nejasnim i sporim razvojem. Ovdje je, međutim, hemikalija izazvala isti devastirajući učinak. Još uznemirujuće: MPTP je hemijski sličan paraquatu — široko korištenom herbicidu koji se decenijama koristio širom Sjedinjenih Američkih Država i Evrope, piše Politico.
Iako su lijekovi nekima pomogli da djelimično povrate pokretljivost, šteta je ostala trajna — sedam pacijenata nikada se nije potpuno oporavilo.
Početak jedne medicinske misije
Za mladog nizozemskog doktora po imenu Bas Bloem, ova priča bila je presudna. Godine 1989, odmah nakon završetka studija medicine, otputovao je u SAD kako bi radio s Williamom Langstonom, neurologom koji je otkrio vezu između MPTP-a i Parkinsonove bolesti. Ono što je tamo vidio potpuno je izmijenilo njegovo shvatanje bolesti i njenih uzroka.
„Bilo je kao grom iz vedra neba“, kaže Bloem. „Jedna hemikalija je mogla izazvati cijelu bolest. Parkinsonova nije bila samo loša sreća. Mogla se izazvati.“
Rastuća epidemija i sumnjivi pesticidi
Danas, u 58. godini, Bloem vodi svjetski priznatu kliniku i istraživački tim pri Radboud univerzitetskom medicinskom centru u Nijmegenu, srednjovjekovnom nizozemskom gradu blizu njemačke granice. Njegov tim se fokusira na ranu dijagnostiku, prevenciju i liječenje Parkinsonove bolesti.
Bloem sve češće ističe okolišne uzroke bolesti: zagađenje zraka, industrijska otapala i pesticidi. U radu iz 2024. godine, koji je napisao zajedno s američkim neurologom Rayem Dorseyjem, navodi da je Parkinsonova bolest „pretežno okolišna bolest“, manje genetski, a više rezultat izloženosti toksičnim supstancama.
Najviše sumnje pada na paraquat — herbicid koji je zabranjen u EU tek 2007. godine, nakon što je Švedska tužila Evropsku komisiju zbog ignorisanja dokaza o njegovoj neurotoksičnosti. Međutim, paraquat se i dalje koristi u SAD-u, Kini, Australiji i dijelovima Afrike i Latinske Amerike.
Glifosat: Hemikalija koju Evropa ne može napustiti
Od svih pesticida koji su i dalje u upotrebi, nijedan nije pod većom lupom od glifosata. To je najkorišteniji herbicid na planeti, a nalazi se posvuda — u poljima, rekama, kišnici, pa čak i u prašini u domaćinstvima. U jednom istraživanju u SAD-u, otkriven je u 80% uzoraka urina kod nasumičnih građana.
Dok je većina pažnje usmjerena na moguće veze glifosata s rakom, Bloem upozorava na potencijalne veze s Parkinsonovom bolešću. Glifosat ne izaziva direktnu neurotoksičnost poput paraquata, ali može djelovati indirektno — kroz upale, disbalans mikrobioma i disfunkciju mitohondrija — sve faktori koji doprinose smrti dopaminskih neurona.
Ipak, aktuelni regulatorni sistemi gotovo uopšte ne uzimaju u obzir ovakve mehanizme.
Problemi s regulacijom i interesne mreže
Evropska agencija za sigurnost hrane (EFSA) priznaje da postoje praznine u načinu procjene rizika, ali navodi da nema dovoljno podrške kako bi se brže prilagodili novim naučnim saznanjima. I dok se Bloem bori za prevenciju, institucionalni aparat uglavnom ostaje spor i pod uticajem moćnih agrohemijskih lobija.
Neke zemlje, poput Francuske, Italije i Njemačke, već priznaju Parkinsonovu bolest kao profesionalno oboljenje povezano s pesticidima, što omogućava odštete pogođenim radnicima. Ali Bloem smatra da je to tek početak.
Nizozemski alarm: Lokalni podaci i poziv na djelovanje
Nizozemska još nije prikupila sveobuhvatne podatke, ali znakovi su već tu: u nekim selima fizioterapeuti bilježe lokalne klastere slučajeva. Parkinsonova bolest je u toj zemlji porasla za 30% u posljednjoj deceniji.
Bloem se zalaže za promjenu paradigme — od reakcije ka prevenciji: dugoročna testiranja neurotoksičnosti, procjena kombinovanih hemikalija, uvažavanje genetske predispozicije i stvarnog načina djelovanja bolesti.
„Ne čekamo da padobran zakaže da bismo ga zabranili“, kaže. „Ali to radimo s hemikalijama — čekamo dok ljudi ne obole.“
Zaključak: Borba jednog doktora protiv sistema
Bloem vjeruje da je ključno djelovati sada, prije nego što bude kasno. Prisjeća se sporih reakcija na azbest, olovo u benzinu i duhan: „Svaki put smo djelovali decenijama prekasno. Imali smo nauku, imali smo dokaze. Ali sistem nije slušao.“
Klinika se prazni. Bloem uzima stvari, stavlja slušalice i kreće hodnikom. I dalje hoda, i dalje telefonira, i dalje pokušava da promijeni sistem koji ne želi da se promijeni.
„Ako ovo sada ne popravimo“, kaže, „za 50 godina ćemo se pitati: ‘Šta smo, do vraga, mislili?’“