Druga godišnjica smrti Abdulaha Sidrana obilježena je ponedjeljak navećer u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. U okviru bogatog programa posvećenog književnom velikanu pročitana je i poruka pisca Borisa Lalića, koji je također trebao učestvovati, no bio je bio spriječen.
Između ostalog u svojoj poruci je naveo da je Sidranov zvjezdani prah padao posvuda i da je zbog toga i on malo svjetlucao.
Moja uspomena na Sidrana je prije svega nježna
Abdulah Sidran bio je među onima koji su prepoznali iznimni talenat Borisa Lalića (38), a on se može smatrati sretnikom za vrijeme koje je proveo sa našim književnim velikanom i za mudrosti koje je upijao od njega.
Lalić je za Raport govorio o svojim uspomenama na Sidrana, njegovom ogromnom djelu, ali i o tome kako u današnjoj Bosni i Hercegovini žive i preživljavaju pisci.
"Moja uspomena na Sidrana je prije svega nježna. Prije njega nikada nisam imao takvog prijatelja, da je i sam pisac, a da mu nije nepodnošljivo moje spisateljsko foliranje, da mu je simpatično. Nedostaje mi to, mislim da je s njim otišao naš posljednji veliki pisac, s malim koji su ostali ne možeš se tako igrati", kaže nam Lalić.
Koliko bh. društvo čuva i njeguje uspomenu na velikog Sidrana?
Djelo Abdulaha Sidrana dio je opšte kulture cijelog regiona, a naročito Bosne. Lijepo je da se njeguje i zvanična kultura sjećanja na njega, ali je on svoju besmrtnost osvojio već za života.
Ako biste morali izdvojiti jedno djelo Abdulaha Sidrana i preporučiti ga za čitanje, koje bi to bilo?
“Otkup sirove kože” je romančina. Sam Sidran znao se požaliti da ga nikada nije dovršio u punom smislu riječi i da mu nije najspretnije izabrao naslov, ali po meni to samo daje dodatnu draž. Duhovito, emotivno, poučno, sve je to ta knjiga.
Mislim da bih mogao postati poznati pisac u Kini...
Šta se u Vašem književnom stvaralaštvu trenutno dešava?
Moja književna karijera je već godinama u silovitoj silaznoj putanji, tako da sam se vratio tamo odakle sam i potekao, a to je u dubinu književnog podzemlja. Ako ovako nastavim, a nema razloga da ne nastavim, mislim da bih mogao postati poznati pisac u Kini, gdje ću jednom izbiti kao Duško Dugouško.
Gdje su književnost, umjetnost i kultura uopće u današnjoj BiH?
Reći ću da su na dalekoj margini, a zapravo mislim na drugi jedan izraz s kojim se kod nas hoće reći da je nešto daleko, daleko.
Za vaskrsnuće treba 5.000 KM
Vaša "Mirna Bosna" godinama je već hit u Kamernom teatru 55. Zašto Vas nema više u pozorištu?
Nikada poslije “Mirne Bosne” nisam dobio drugu sličnu priliku. Njen uspjeh napravio je od mene čovjeka koji hoće za taj rad i novaca, a kako njih nije bilo, moj se dramski duh najprije smirio, zatim i upokojio. Za njegovo vaskrsnuće treba 5.000 KM, pa eto nek’ se zna.
Je li Bosna danas mirna?
Jeste, ali nije to pravi mir, nego ljudi zadeverani pa šute.
Pratite li aktuelna politička dešavanja kod nas i u svijetu i kako to utječe na Vas?
Pratim koliko mogu i uznemiruju me, a primijetio sam da mi psihički sve više štete što je viši datum u mjesecu. Onoga dana kad mi bude plata prestanu me mučiti posljedice rata. Počnu opet kad poplaćam račune, a kad vidim cijene u supermarketu tačno mi bude kao da su me izrafalali i izgranatirali istovremeno. Kad od plate ne ostane ništa onda mi rat čak zna biti i simpatična pojava.