Faruk Šehić dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca u BiH za 2024. za roman „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“, u izdanju "Buybooka".
Ovo je drugi put da je pisac i ribar rođen u Bihaću, koji je do aprila 1992. studirao veterinu u Zagrebu, laureat najstarije bh. književne nagrade, koja se pridružila brojnim drugim priznanjima koje je u svojoj karijeri dobio Šehić.
U njegovoj biografiji također piše da po povratku iz Zagreba u BiH postaje pripadnik Teritorijalne odbrane, a zatim Armije RBiH (1992. – 1995.).
Knjiga o kraju svijeta koji trenutno živimo
Jedanput je teško ranjen. Nakon ranjavanja vraća se u jedinicu na istu dužnost komandira voda. Kao oficir nagrađivan je za ratni doprinos. Nakon rata posvećuje se pisanju i studiju književnosti. Neposredno ratno iskustvo literarizirao je u knjizi kratkih priča "Pod pritiskom" (2004.).
Književna kritika ga smatra glasom tzv. pregažene generacije pisaca rođenih sedamdesetih godina. Njegovu književnost odlikuje inovativan jezik i stil, te knjige u kojima se ukida razlika između poezije i proze. Glavne teme su mu kontrapunkt prirode i rata; trauma gubitka, memorija, vitalnost čovjeka i prirode; rijeke i voda kao element.
Faruk Šehić je u intervjuu za Raport govorio o novoj značajnoj nagradi, romanu "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja", o tome kako žive pisci u BiH, postfašizmu i drugim veoma zanimljivim temama. A našim čitaocima dao je i preporuku šta obavezno trebaju pročitatu.
Kao prvo - čestitam Vam na Godišnjoj nagradi Društva pisaca u BiH za 2024. Ovo je drugi put da ste laureat najstarije bh. književne nagrade.
Hvala vam na čestitci. Jeste, drugi put dobivam ovu značajnu nagradu, a značajna je jer dolazi od esnafa, u žiriju su pisci i univerzitetski profesori. Bio sam na književnoj turneji u Americi kada mi je predsjednik Društva pisaca BiH javio da sam dobio nagradu. Hoću reći da nisam imao nikakvog uvida u rad žirija, niti sam uticao na njih lično ili posredno, kako se to kod nas radi od mjesne zajednice do državnog vrha.
Koliko su nagrade značajne u stvaralaštvu i karijeri jednog pisaca?
Značajne su jer svako voli biti nagrađen, voli da se njegov rad i trud označi kao kvalitetan i dobar. Za pisca one imaju udio tzv. slave (teško je o njoj govoriti kada je ovdje do skora bilo sramota reći da ste pisac, ili da se bavite kulturom), znači i taj neki monetarni dio, a možda nagrada privuče i ponekog čitatelja.
Ovo nije prva nagrada koju ste dobili za "Cimetna pisma, dijamantna stvorenja". Šta biste Vi voljeli da čitaoci ponesu sa sobom kad zatvore korice ovog knjige?
Dobio sam i nagradu Skender Kulenović iz Bosanskog Petrovca za isti roman. Volio bih da ponesu činjenicu da je to knjiga o nama, o ovom društvu, o cijeloj Evropi koja je prestala da postoji, o kraju svijeta koji trenutno živimo. To je futuristička knjiga: bavi se projekcijom Evrope i svijeta kada ih zahvati naš virus "balkanizacije", što vidimo svaki dan na ekranima naših uređaja. Volio bih da ponesu činjenicu da sloboda nije zagarantovana, to nije vazduh koji udišemo, vazduh slobode nam vrlo lako može biti uskraćen. Sama budućnost kakvom je zamišljamo je i više nego upitna, ona neće biti bolja, nego će biti isključivo gora. To ne znači da ne treba da živimo, naprotiv, za budućnost se treba boriti, ali ako pogledam našu političku scenu, onda smo mi svi već odavno mrtvi i ne postojimo.
Književnost kao ni druga umjetnost nije nimalo cijenjena
Žiri u obrazloženju navodi da se "radi o izuzetno važnom književnom djelu, koje će sigurno ostaviti značajan trag u bosanskohercegovačkoj književnosti“. Koliko je književnost cijenjena u BiH?
Cijenjena je u krugovima čitalaca i onih koji vole knjige i književnost. Ti krugovi nisu mali, nisu ni preveliki, ali postoje. Generalno ako pogledamo naše društvo u totalu onda možemo mirna srca reći da književnost kao ni druga umjetnost nije nimalo cijenjena. Mi ako izgubimo svoju kulturu (a ona je moćno oružje) nestaćemo s pozornice na ovom skučenom prostoru Balkana. Vojsku/armiju možeš napraviti za mjesec dana, ali jednu književnost, muziku ili nauku o jeziku, to ne možeš napraviti za mjesec dana, za to su potrebna stoljeća i stoljeća rada i mašte.
Prema Vašem iskustvu - koliko Bosanci i Hercegovci danas čitaju?
Mislim da čitaju i više nego što mislimo, ali to uvijek može i bolje, jer treba mlade ljude zaraziti čitanjem prije nego ih ekrani ne uzmu pod svoje.
Aktuelna dešavanja podsjećaju na Njemačku tokom tridesetih godina
Kako uspješni pisci žive u našoj zemlji, pitam Vas kao veoma cijenjenog i uspješnog pisca?
Živim sukladno prema onom što zaradim, a trenutno puno više zarađujem vani nego ovdje. Jedno književno veče u Njemačkoj je 500 eura, dok je kod nas 200 KM, a kod nas ni nema izgrađen sistem javnih čitanja, niti prostora u kojima bi se ta čitanja dešavala. U egzistencijalnom smislu preživljavam kao i većina stanovnika ove zemlje, u tom smislu nisam nimalo poznat. Čak nemam ni zdravstveno osiguranje, niti ikakav drugi servis od države, što inače postoji u društvima na većem civilizacijskom nivou nego što je ovo naše. U tom smislu vrlo sam nepoznat. Ovdje život više liči na borbu, zbog toga mladi ljudi napuštaju ovu zemlju, i tek će je napuštati.
Pratite li aktuelna dešavanja u BiH, regionu, svijetu i kako ona utječu na Vas i Vaše stvaralaštvo?
Pratim sve, jer i pišem za dva medija, a i da ne pišem opet bih pratio, jer volim biti u toku. Utječu tako što moram isključiti tu novinarsku sklopku kada pišem književne tekstove, jer to su dva različita vida upotrebe jezika (diskursa). Aktuelna dešavanja su takva da podsjećaju na Njemačku tokom tridesetih godina dvadesetog vijeka, mislim na razvoj fašizma, kojeg sad zovu postfašizam. Postfašizam je kod nas odomaćen, i apsolutno prihvaćen na političkoj sceni. Čak je i nezaobilazan faktor prilikom sklapanja vlasti i koalicija. Postfašisti su ljudi kao Milorad Dodik, ali i "ovi dole na Jugu“, hadezeovci, što se zalažu za tzv. treći entitet (neki od njih su članovi Upravnih odbora državnih televizija). Iluzorno je govoriti da si antifašista ,ako si u koaliciji s ovakvim „snagama“.
Postfašisti su uglađeni, nose skupa odijela, voze dobra auta s tamnim prozorima, neki i nisu uglađeni kao spomenuti Dodik, nego decenijama siju mržnju među ljudima, prosipaju rasističke teorije o tome kako jedan cijeli narod smrdi, kako je taj narod opasnost za Evropu, a evo, oni će, je li, njegovi odani ljudi spriječiti tu najezdu, političkim putem, ne onako kako je Karadžić sprečavao istu „najezdu“. Znamo kako je to sprečavanje i počelo i završilo. Genocidom.
Obavezno treba pročitati 'Kataloniji u čast' Georgea Orwella
Koja knjiga ili knjige se trenutno nalaze na Vašem noćnom stoliću?
Trenutno čitam novi Semezdinov roman "Mali roman o tišini“, pa još nekoliko knjiga istovremeno, ali apelujem na građane, čitalačku masu, da čitaju i kupuju domaće autore, jer tako pomažu i izdavače i autore. A imamo sijaset dobrih pisaca i spisateljica. Od Senke Marić, Lejle Kalamujić, Amile Kahrović-Posavljak, Jasmina Agića, Elvedina Nezirovića, Almira Imširovića, Adnana Repeše, Žetice i mnogih drugih.
Na koncu, preporučite našim čitaocima knjige koje bi obavezno trebali pročitati?
Obavezno treba pročitati "Kataloniji u čast“ Georgea Orwella, jer bez te knjige je teško razumjeti dvadeseti i početak ovog našeg vijeka. Treba je čitati u originalu, na engleskom, ali paše i na našem. Pogotovo je nezaobilazno štivo za ljude koje zanimaju socijalističke ideje, anfifašizam, jednakopravnost među ljudima, i slične danas skroz „prevaziđene“ ideje. Te ideje u današnjem svijetu dobivaju posebno na vrijednosti jer fašizam ima novo ime i novo lice. Mnogi nisu u stanju da ga prepoznaju jer im tepa i mami ih u svoje redove.
Treba čitati ono u čemu čovjek uživa, ono što u njemu/njoj budi neke čudne osjećaje, koje on/ona nisu u stanju da artikulišu, ali duboko osjećaju sadržinu knjige ili čak samo jednu njenu rečenicu. Ono što te obogaćuje, razvija tvoju maštu, unutrašnji svijet, a on je uvijek zadnje utočište u kojem nalazimo spas, kad god se planeta zapali malo više, kada svakodnevno gledamo genocid u Gazi ili razaranja gradova u Ukrajini, ratove u Africi...