Cijenjeni i nagrađivani pisac Faruk Šehić objavio je novu knjigu "Zelenac" koju će uskoro promovisati u Sarajevu.
Pisac i ribar rođen u Bihaću, koji je do aprila 1992. studirao veterinu u Zagrebu, ovog puta donosi pred čitaoce svojevrsni dnevnik i bavi se suočavanjem s traumom gubitka oca i prijateljice.
U intervjuu za Raport Šehić je govorio o svom novom djelu, emocijama koje je prenio na papir, kulturi, životu književnika u BiH...
Suočavanje se sa smrću oca i prijateljice
Najavljena je promocija Vašeg novog djela "Zelenac". S kakvim emocijama pisac predaje djelo na sud javnosti?
Pa zavisi od djela, njegove sadržine; ova knjiga definitivno je za mene posebna jer je nisam planirao pisati, jednostavno je izašla iz mene, spontano, te kao takva jeste emotivna, lična i često se pitam da li sam je uopšte i trebao objaviti. S druge strane, bez obzira koliko je autobiografska, ona je ipak književnost, nije apsolutno vjerna preslika stvarnosti, iskustava koja sam nabrao suočavajući se sa smrću oca i prijateljice.
Kako biste Vašu novu knjigu "Zelenac" ukratko predstavili našim čitaocima?
To je knjiga bazirana na iskustvima, na doživljajima, promišljanjem događaja koji su se desili ili će se desiti većini ljudi.
Po tome je skroz obična, neobična je po tome što sam ja pisac koji je to sve pisao bez filtera, koji se razgolitio koliko se to može, jer mnoge je strah to uraditi. To je knjiga o žalu, ali njena tuga nije patetična, nego baš suprotno; mislim da može dati nadu i utjehu ljudima koji vjeruju u moć književnosti, umjetnosti. Iako vrlo lična, ona je i pisana i za druge ljude.
Knjiga je veoma lična. Da li za Vas predstavlja olakšanje kada duboke emocije prenesete na papir?
Ja sam naivno mislio da kada to sve ispišem da će mi biti lakše, ali stvari ne funkcionišu na taj način u stvarnosti. Knjiga se morala završiti prije nego sam proces suočavanja, žalovanja, razmišljanja; to je dugotrajan proces, a knjiga ipak mora imati završetak.
Koliko je danas objavljivanje knjige događaj od šireg kulturnog značaja?
Sumnjam da je od šireg kulturnog značaja; doći će vrijeme kada ćemo se morati bukvalno boriti za čitatelje protiv mašina, odnosno ovog ludila s AI pandemijom. U tom smislu knjiga će biti zrno normalnosti, utopijski prozor u vrijeme kada smo živjeli bez mašina.
Moje vrijeme je samo moje, moj izbor
Kako biste ocijenili književnu scenu u BiH i regionu?
Ocijenio bih je kao odličnu ali to prolazi ispod radara jer pisanje nije trka po zelenom pravougaoniku u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci, kako za fudbal reče Lineker.
Kako danas u BiH žive uspješni i nagrađivani pisci poput Vas?
Realno ne znam kako žive, jer ni nema toliko pisaca koji žive mojim stilom, a to znači skroz nazavisno od bilo koga ili čega. Uz sav uspjeh koji imam to nije dovoljno da ne budem podstanar ili da kupim auto naprimjer.
S druge strane, ne žalim se, moje vrijeme je samo moje, moj izbor. Većina ljudi preživljava, to je porazna slika naše stvarnosti.
Penjanje na Trebević
Da li na Vašu inspiraciju utiče sve ono što se dešava kod nas i u svijetu?
Naravno, sve utiče. S tim da ako čekaš da ti nadođe inspiracija nećeš je dočekati, rad je ono mjesto na kojem nalaziš inspiraciju, tj. koncentraciju.
Ipak postoji tu granicu između novinskog i književnog teksta, ovaj potonji je baždaren za dugi vremenski period; i treba znati kako da ne budeš preplavljen informacijama onda mozak nije u stanju naći inspiraciju.
Na koncu šta Vas u posljednje vrijeme čini sretnim?
Baš u posljednje vrijeme to je penjanje na Trebević, koji je bukvalno gradska planina, nemjerljiv je osjećaj popeti se na vrh i slušati tišinu gore.
Ali me sretnim čini i mnogo drugih stvari, posebno onaj momenat kada iznenada postanem svjestan kako je život lijep i čudesan - bilo šta može dovesti do te “spoznaje”. Treba se počesto sjetiti toga jer kod nas je negativa način života, njegovog trošenja.