Xi Jinping, nedavno ponovno potvrđeni neupitni kineski vrhovni vođa, uzda se prvenstveno u svoje sposobnosti da uguši svako narodno neslaganje sa svojim politikama. Izvukao je milijarde iz državnih fondova kako bi kreirao ‘orwellovsku‘ mrežu digitalne nacionalne sigurnosti kako bi otkrio i suzbio kritike na svoj i na račun Komunističke partije. No, nije uspjelo, ocjenjuje se u komentaru britanskog The Telegrapha. Izazov covida-19 pokazao se previše ozbiljnim i čak ni najstrožiji karantin više ne mogu ušutkati vapaje potlačenih građana Kine. Kinezi više ne šute.
Kada je ljekar Li Wenliang u prosincu 2019. prvi put na internetu objavio izbijanje covida, kineske su ga vlasti optužile za iznošenje subverzivnih izmišljotina. Otprilike tri sedmice nisu primijenjene mjere ‘lockdowna‘. Malo prije smrti od virusa, rekao je novinarima da "zdravo društvo ne bi trebalo imati samo jedan glas".
Dok je cenzura bila zauzdana, društveni mediji su nakratko bili preplavljeni izrazima solidarnosti s Lijem. Tri godine kasnije, unatoč drakonskim mjerama "tvrdog zatvaranja" koje je promicao sam Xi, covid se nastavlja širiti, dok društvene mreže sve učinkovitije projiciraju glasove protivljenja. Sad su ljudi na ulicama.
Građani, a ne robovi
Napetost raste već mjesecima. Prošlog mjeseca Peking je bio pod oštrim sigurnosnim mjerama uoči kongresa Komunističke partije. Ipak, dogodilo se nešto krajnje neuobičajeno - na društvenim mrežama počele su kružiti video snimke koje prikazuju transparente razvijene na mostu u Pekingu kojima se poziva na štrajkove studenata i radnika te poziva kineske građane da budu "građani, a ne robovi".
Također, poruke na transparentima zazivale su smjenu Xija, nazivajući ga "diktatorom i nacionalnim izdajnikom". Još u aprilu su iz Šangaja stigli videozapisi u kojima stanovnici blistavih stambenih tornjeva vrište u noć, izražavajući svoj očaj i bijes zbog Xijeve nemilosrdne politike zatvaranja.
Sada je nivo zaraze koronavirusom širom Kine oborila prethodne rekorde, a Šangaj je ponovno centar krize.
U proteklih nekoliko dana prosvjedi su eskalirali zbog požara u djelomično zatvorenoj zgradi u Xinjiangu u kojem je, prema procjenama, poginulo 10 osoba. Demonstranti u Šangaju svoju situaciju percipiraju kao simbol općeg komunističkog ugnjetavanja te zahtijevaju slobodu i ukidanje karantene ne samo za Xinjiang, već i za cijelu Kinu, kao svrgavanje Partije i samog Xija s vlasti.
Ignorancija Zapada
Ova su događanja uslijedila samo mjesec dana nakon stranačkog kongresa na kojem je Xi dramatično učvrstio svoju autokratsku vlast. Ti protesti možda ukazuju na to na to da svoju vladavinu Xi neće moći održati onoliko dugo koliko se nada. Nedavno je kineski čelnik govorio o "politici naklonjenoj ljudima" i potrebi promicanja "zajedničkog prosperiteta". No čini se da je dosegnuta prijelomna točka i da je građanima Kine dosta svega.
I dok se u sjedištu Komunističke partije u Pekingu proklamira Maov nalog da se "služi narodu"; demonstranti u Šangaju traže od svojih vođa upravo to, izričito poručujući da žele demokratiju umjesto diktature.
Društveni nemiri počeli su izbijati i u drugim većim gradovima, uključujući Wuhan i Peking. Tamo su studenti održali velike proturežimske proteste na univerzitetima Peking i Tsinghua. Time su neizbježno evocirali sjećanja na ulogu studenata u masakru na trgu Tiananmen 1989. godine.
Xi je započeo svoju desetljetnu vladavinu govoreći o benignoj ulozi Kine, pri čemu bi saradnja između zemalja svima donijela korist. U tom ‘prodavanju magle‘, Xijev obavještajni aparat te silnice utjecaja iskorištavali su podmitljivost i ignoranciju Zapada kako bi postigli široki prodor liberalnih političkih elita i njihove ključne nacionalne infrastrukture.
Međutim, Xijevo agresivno postupanje kada je covid-19 u pitanju, suprotno lažnoj projekciji njegove lične pobjede nad virusom, otuđilo je ne samo kineski narod nego i demokratije i partnere diljem svijeta. Priča o koristi za sve ustupila je mjesto ‘vučjoj‘ agresiji potpomognutom vojnim ekspanzionizmom.
Međunarodna zabrinutost oko kineskih ambicija dramatično se povećala, osim među saveznicima kao što su Rusija, Sirija i Sjeverna Koreja.
Jedina želja Xija je pobijediti u egzistencijalnoj marksističkoj borbi sa svime što bi moglo ugroziti Komunističku partiju. Hong Kong je Xi potpuno potlačio. Njegov totalitarni "Kineski san" izgleda sve više kao noćna mora. Građani cjelokupne Kine - ne samo Xinjianga i Tibeta - također su njegove žrtve. Više nego ikad, dok se suočavaju s neizbježnim obračunom, interesi Kineza su interesi svih. To je činjenica na kojoj bi se trebale temeljiti odgovorne političke i korporativne strategije Kine.
