Buran radni dan za predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine! Prvo se jutarnjim zornjakom Milorad Dodik prijateljski družio sa Nebojšom Stefanovićem, ministrom odbrane Republike Srbije, e kako bi najavio navodni plan za zajedničku vojnu vježbu bosanskohercegovačke i srbijanske vojske negdje na Manjači.
Pošto je Stefanovića ispratio pažnjom dobrog domaćina (a na pažnju manje informiranim čitaocima, Stefanović je najizgledniji kandidat za eutaniziranje na predsjedničkom dvoru Aleksandra Vučića), Dodik je odlučno zasrljao direktno u Narodnu skupštinu Republike Srpske, čije je zastupnike zvanično okupio na okolnosti najavljenog imenovanja novog šefa Ureda visokog predstavnika stacioniranog u bijeloj kući na sarajevskim Kovačićima.
Uglavnom, zaljuljani diktator, tragikomično nervozni silnik, te vidljivo odlazeći lider sa skupštinske je govornice (o)držao predavanje od 90 minuta. Toliko je, naime, vremenskog roka za dramatično pripremljeni estradni nastup Dodik unaprijed i zatražio sazivajući dotičnu sjednicu. Klimoglavci iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata sa koaliconim su partnerima iz, hajmo tako reći, buranijskih strančica, pažljivo upijali svaku propagandnu floskulu koju je preko jezika prevalio, što bi svojevremeno rekao lucidni Džoni, čovjek ni živ, ni mrtav, ni pomorac...
Valjda sam posljednja osoba koja bi našto slično trebalo da napiše, ali - vjerujte mi na časnu pionirsku riječ - tačno mi je bilo neugodno gledati Dodikovo prenemaganje i patnju pred kamerama PTPC i skupštinskim zastupnicima. Lagao je, petljao, izmišljao, bezuspješno nastojeći izazvati makar mrvicu sažaljenja u redovima relaksiranih protivnika iz Srpske demokratske stranke, Partije demokratskog progresa i ostalih potencijalnih katila SNSD-ovog režima. Koji su se, onako usput, jalijaški zajebavali sa javnom demonstracijom početka nervnog sloma unesrećenog pojedinca iz Predsjedništva BiH.
Kažem, na poseban način razočaran jesam dubinom propasti nekadašnjeg perspektivnog političara, svojevrsne američko - evropske uzdanice - kako se to nekada davno govorilo - „nove nade, nove snage na Balkanu“. Zbilja se pokazalo, a pošto ga je zvanični Beograd očigledno nepovratno naguzio dodjeljivanjem nezahvalne epizodne uloge dobrovoljnog velikosrpskog šoviniste, da je aktuelni iscijeđeni samotnjak definitivno postao general mrtve vojske, vojske iz koje će koliko sutra neki ambiciozniji desetar, naprimjer, banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković, preuzeti punu odgovornost za konačno fizičko uklanjanje autokrate iz Laktaša sa političke scene.
Dakle, radnja se na republičkosrpskom terenu odvija upravo kao na traci onog poznatog filma, znate ono, kada na kraju ostanu samo dugmići... Tojest, Igor i Gorica. Jer, otac nije kolac. Pogotovo glogov. Umjesto otadžbine, valja braniti očevinu, stečevinu, jamčevinu...
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
