Države poput Bosne i Hercegovine teško će ekonomski nastradati usljed globalne recesije. Uostalom, očigledno je da kriza sa koronavirusom ovdje već proizvodi egzaktne negativne posljedice. Prema statistikama nekorumpiranih sindikata skoro hiljadu ljudi dnevno zijani posao.
Potraje li, dakle, pandemijski belaj nekoliko narednih mjeseci, a nema razloga sumnjati da hoće, na biroima za nezaposlene završit će više nesretnika nego što je svojevremeno Bakir Izetbegović isfabrikovao predizbornih laži na krilima famozne ublehe „100 hiljada novih radnih mjesta“.
Poznato je kako većina bosanskohercegovačke “buranije“ tavori u dužničkom ropstvu na računima komercijalnih banaka. Samo rijetki pojedinci, da se ne lažemo, privilegirana kasta nacionalističkih mutikaša, lišeni su lihvarskog kamatarenja. Dotični polusvijet po pravilu šuruje sa političkim elitama iz vladajućih stranaka.
Jednako je jadno stanje i unutar takozvanog realnog privrednog sektora. Tamo se na prste dvije ruke mogu nabrojati nerežimski poslodavci koji ne vuku dužničke repove. Ostali upravljaju poniženom radnom snagom i grabe nemilice. Za sebe, ali i za nadležnu političku garnituru. Upravo najistaknutiji stranački tajkuni ovih dana zaposlenike kolektivno nogiraju u guzicu i izbacuju direktno na ulicu. Bez merhametli otpremnine.
Nakon što su prije petnaestak dana gromoglasno najavili obavezno uvođenje tromjesečnog bankarskog moratorija na kreditna zaduženja nezaštićenih bh. građana, državni i entitetski premijeri, Zoran Tegeltija, Fadil Novalić i Radovan Višković, hinjski su se i kapitulanstki poklopili ušima.
Banke zapravo i ne pomišljaju podijeliti teret krize sa kokuznim dužnicima, a punu podršku svojevrsnom korona profiterstvu bankarima je osigurala i nedolična družina iz Agencije za bankarstvo FBiH.
U susjednoj Republici Hrvatskoj, naprimjer, uopće se ne raspravlja o kratkoročnom moratoriju na kreditne obaveze. Naprotiv, predlaže se jednogodišnja odgoda uplaćivanja svih raspoloživih anuiteta fizičkim i pravnim licima. Tako to valjda hoda u normalnim, civiliziranim, evropskim državama.
Gdje premijeri, ministri, zastupnici, a naročito stranački direktori, nisu jeftine marionete u kandžama bankarskih lihvara. Dabogda im skupa ne trebalo.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
