Politbiro: Sebija Antoaneta

Danas je Bakir Izetbegović hairli izašao iz koronske izolacije. Nabrzinu je štucov'o riđu bradu, sredio zarasle obrve, a prije nego je vozaču naredio da ga odbaci do centrale stranke kojom rukovodi, negativni je nalaz strpao u unutrašnji džep markiranog sakoa. Da papir bude na svačije vidjelo! Narod zna, važno je posilnim stranačkim aktivistima s vremena na vrijeme i medicinski dokazati da predsjedniku nijedna boleština ništa ne može. Jebajga, isto je nedavno napravio i Donald Trump. Inače, antivurusni Bakir je odavno oženjen insan. Njegova supruga aktuelna je ljekarka, profesorica, direktorica. Zove se Sebija. Prve korake napravila je na području Golubovaca. Govorimo o vojnom naselju blizu nekadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Da nije bilo Jugoslovenske narodne armije, svakako ni Golubovaca ne bi bilo u zatečenim gabaritima. Ali, to za Sebijinu priču, naravno, nije bilo bitno. Sretno je, naime, odrastala unutar velikog sivomaslinastog svijeta. Na manjerkama su svoju sreću gradili mnogi trudbenici, pa i visoki oficiri Kontraobavještajne službe JNA. Prije nekih godinu dana Sebija će negdje izjaviti: „Cijeli moj život je politika. Nakon što su mi uhapsili svekra, politika je, prirodno, postala moj život. To su prepoznali i glasači na izborima 2018.“ Ne bih da klevećem, ali možda je profesorica isto ponovila i kod Mate Đakovića, sa Televizije Republike Srpske. Uglavnom, svekar- kojim se Sebija višestruko hvali- Alija je Izetbegović, otac njenog nesretnog muža, prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine. Potom je počela agresija na našu domovinu. Jedinice JNA (između ostalog i iz Golubovaca) sa paravojnim su formacijama Srpske demokratske stranke krenule da razore međunarodno priznatu državu. Prava frka nije ni počela, a ljekarka Sebija, predsjednikova snaha, zbrisala je iz glavnog grada. Prvo u susjednu Hrvatsku, a potom, valjda, u daleku Tursku. Iz tog vakta ostao je i satični muzički zapis napisan na poznatu patriotsku pjesmu Kemala Montena, koji otprilike kaže ovako: Ako pitaš gdje sam sada Zbrisala sam ti iz grada Sve je moje Kurjak postao Ako pitaš kako mi je U Zagrebu dobro mi je Poselami Aliju i Armiju Vratiću se, daj mi bolnicu... Dvadeset i kusur godina prošlo je od rata da bi Bakir i SDA konačno ispunili Sebijinu želju. Zato je danas Alijinom kućnom ljekaru, ratnom heroju u bijelom, Ismetu Gavrankapetanoviću, dakle, zabranjen prelazak praga Sebijine bolnice na vrhu grada. Jednako tako zabranila je i pacijentima da se liječe. Hoću reći, Alija Izetbegović je vjerovatno imao mana, ali jedna od njegovih društveno neverificiranih vrlina jeste što nije dozvoljavao ambicioznoj snahi da se neprimjereno i bahato razmaše. Ne bi srala ovako jako, da nam nije Bakira... Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.