Godina je dvije hiljade i dvadeseta. Najsvježiji ratovi na Balkanu okončani su tokom posljednje decenije prošlog stoljeća. Dovoljno je to daleko da se posvetimo kakvom- takvom životu, ali ipak prokleto blizu da zaboravimo preživljenu golgotu.
Kada vlastite poganluke nastoje skrenuti na sporedni društveni kolosijek, ovdašnji političari rado se vraćaju na nesretne devedesete. Isprobanu propagandnu taktiku za sluđivanje naroda, kako vidimo, spriječiti ne uspijeva niti koronska pandemija. Katastrofalno stanje unutar zdravstvenog sistema, masovno umiranje zaraženih ljudi usljed neadekvatnog liječenja, famozna jednačina sa bezbroj nepoznatih poznatija kao „put pacijenta“, sve to je, dakle, mačiji kašalj u odnosu na najnovije šicanje patriotskim frazetinama posvećenim jedva završenom ratu, dunjalučkom džehenemu koji je intenzivno trajao tri i po, a verbalno se, eto, nastavio voditi punih dvadeset i pet godina.
Nije zvanično objavljena, ali jeste počela kampanja za lokalne izbore. Tako su se ovih dana po medijskoj sceni raspojasali dežurni „zaštitnici tradicionalnih vrijednosti“, izmigoljile su političke zmije otrovnice koje, pauzirajući između prosipanja patriotskih floskuletina, kraljevski dominiraju na budžetsko-tenderskim jaslama izgrađenim krvlju, znojem i suzama ucijenjenih glasača.
Po običaju, prvi je riknuo notorni Milorad Dodik sa prijedlogom „nove ustavne prekompozicije“ Bosne i Hercegovine. Nakon striktno dogovorenih provokacija laktaške drtine na zadnje su noge skočili Bakir Izetbegović i Željko Komšić, uvijek budni čuvari bosanskohercegovačke opstojnosti, cjelovitosti, nezavisnosti, a i šire. Najavljuju, stoga, odlučan odgovor. Čak i oružanim sredstvima.
Potom je, očekivano, raja krenula da se pali i žari. Eksplodirali su portali, eruptirale društvene mreže, eskalirali uvredljivi komentari. Jebote, država je ugrožena! Psuje se glasno, prijeti i rafala po kolektivnom neprijatelju sa druge strane entitetskog jastuka.
Narod je zaista blećak! Jer, da nije, ne bi ga svaki put političke hulje izradile na isti fol. Dodik, Izetbegović i Komšić najreprezentativniji su primjerci licemjernih prodavača straha. Njihova zajednička strategija širenja mržnje previše je koštala Bosnu i Hercegovinu. Tačno im ni smrtonosni virusi koronskog tipa ne mogu ništa. Jer, Bakir, Željko i Mile tri su prsta jedne kriminalne ruke. Vazda raspoloženi za tuđe muke.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
