Bilo je takvih perioda kada nismo gajili najkorektnije privatne odnose, ali to nikako ne bi smjelo da znači kako osobno duboko ne poštujem Senada Hadžifejzovića. Ma, kakvi, potpuno je suprotno stanje stvari! Realno, samo bi se ljudska hulja, nacionalistički nesoj i utemeljena neznalica usudila negirati, objektivno, zajebanu biografiju vjerovatno najznačajnijeg novinara kojeg ovako nesretna zemlja poput Bosne i Hercegovine posjeduje zadnjih tridesetak godina.
Da se razumijemo, neposredno nakon rata Fejs mi je bio prvi glavni urednik na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, a moja doživotna prijateljica Arijana Saračević- Helać upravo je tada imenovana urednicom Unutrašnjo-političke redakcije. Njih dvoje, kao i Senad Avdić, pride, predstavljaju zbilja rijetke zaslužne likove zbog kojih sam uopšte dobacio u čudesni novinarski svijet. To je, naravno, isključivo naša priča, idealna eventualno za kafane, stoga se niti jedan međuljudski karakterčić neće uglaviti unutar ovog teksta.
Pišem, naime, na brzinu, tokom sudijske nadoknade, svega nekoliko sati prije nego se kamere Face televizije upale sa gostujuće beogradske adrese.
A povod je valjda svakome poznat. Hadžifejzović večeras razgovara sa Aleksandrom Vučićem. Bh. novinar izborio se na mišiće za zrno pažnje srbijanskog predsjednika. Zajedno sa svojom marljivom producentskom ekipom praktično je primorao (sve)moćnog političara da napokon stane pred kamere televizije koju pouzdano ne kontroliše. Znate, Vučić ne daje intervjue niti lokalnim beogradskim novinarima koje prethodno cenzorske službe vladajuće Srpske napredne stranke nisu provukle kroz različite filtere režimske podobnosti.
Kažem, Senadu večeras trebamo poželjeti sreću i dobar signal. Jer, samo je jednim intervjuom svakako napravio više nego kompletna aktuelna bosanskohercegovačka vlast za protekle dvije-tri-četiri godine… Nakratko nam je, hoću reći, vratio odavno izgubljeno samopuzdanje da ipak možemo biti nekakav faktor na Balkanu, kada to tragično ne mogu učiniti razni bakiri, željke, bisere, šefici, dodici, dragani…
Naravno, ne možemo prognozirati na šta će konkretno dotični razgovor ličiti. Međutim, to je sada zaista najmanje važno. Znatno je bitnija činjenica da večeras makar jedan čovjek usred Beograda brani naše kolektivno dostojanstvo, naše pravo budemo uspravni ljudi koji imaju vlastitu bosanskohercegovačku državu.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
