Grupa mladih iz Srbije završava trodnevnu posjetu Srebrenici. Mladi su bili na treningu pod nazivom „Prakse sjećanja na genoci u Srebrenici“. Iz Srebrenice nose nova saznanja.
„Organizovane grupe, posebno mladih gotovo svakodnevno su naši posjetioci", kaže za DW Almasa Salihović portparol Memorijalnog Centra Potočari-Srebrenica. „Od kako niko više ne govori o koronavirusu, intezivirale su se i posjete Memorijalnom centru u Potočarima. Dolaze grupe iz Federacije BiH i raznih stranih zemalja. Nažalost još uvijek nismo imali ni jednu organizovanu grupu učenika ili studenta iz Republike Srpske", kaže Almasa Salihović.
Dok se mladi iz RS još uvijek dvoume da li da posjete Potočare, mladi iz Srbije to rade već nekoliko godina. Fiona Jelići ispred YIHR Srbija je koordinator ovog četvrtog po redu treninga za mlade aktiviste i aktivistkinje iz Srbije.
„Kada dolazim u Srebrenicu osjećam se kao da dolazim u svoj grad", kaže Fiona Jelići i nastavlja: „Iako je svaki put drugačija grupa i drugačije iskustvo, čini mi se da i ja svaki put naučim nešto novo ili iznova nešto proživim. Ovo je sjajna, šarolika grupa. Ima tu mladih od srednjoškolaca do studenata sa doktorskih studija prava. Meni je važno da oni dobiju informacije koje su im nedostupne u rodnim gradovima u Srbiji, da stvore sliku iz koje bi izvukli vlastite zaključke", kaže Fiona.
Manjak slobodnih medija u Srbiji
Fiona kaže da takvu sliku neće moći vidjeti u medijima u Srbiji jer tamo „gotovo da nemamo slobodnih medija, većinom su u vlasništvu ili pod kontrolom državnog režima tako da se teško može čuti prava istina, bilo da se radi o dnevnim ili događajima iz prošlosti",navodi Fiona.
Ona kaže da se mediji koriste za propagandu koja se koristila devedeseti, a vidimo je i danas.
„Mediji imaju presudnu ulogu u formiranju stava građana. Da bi se informisao moraš da se potrudiš ali ne trude se svi da tragaju za istinom. Nisu svi ni informatički pismeni ili im je nedostupno da pretražuju internet i dobiju informacije i iz drugih izvora. Stariji, naše deke i bake naročito u nekim udaljenijim mjestima prate samo medije sa nacionalnom frekvencijom, nakon toga izlaze na izbore itd., i u tome je ta negativna posljedica uticaja medija. Tako da ovih dana u Srbiji možemo u medijima da vidimo kako je Ukrajina napala Rusiju i to je naslovnica štampanih medija. Ljudi bi trebali da se zamisle ako ovo ovako danas prenose kako li su prenosili devedesetih kada smo i mi bili jedna od strana u tom sukobu", pita se Fiona.
Proširivanje ličnih vidika
Denis Nešović sa Fakulteta za pravnu istoriju Univerziteta u Beogradu završio je master za Međunarodno pravo i međunarodne odnose. U Srebrenici je drugi put i kaže da nakon četiri godine vidi dosta promjena i novih izložbenih sadržaja u Memorijalnom centru.
„Kao pravni istoričar, dosta sam upoznat sa ovom temom i želim da proširim dogme mišljenja o događajima devedesetih godina i da promijenim taj narativ. Na ovom seminaru sam prvi put stekao uvid u praksu Međunarodnog suda jer jedno je kada čitate presude, a druga stvar je kada vam neko to objasni direktno. Posebno mi se svidjela sesija sa fotografom Tarikom Samarahom jer veoma je značajno da vidimo kako umjetnici doživljavaju, odnosno prenose poruke o ovom događaju", kaže Nešović.
Marko Milosavljević je aktivista YIHR-a, a u Potočarima je bio u ulozi predavača o temi uloge države Srbije u genocidu u Srebrenici, prije svega prema žrtvama sa ciljem da se objasne oblici poricanja koji su postojali i aktuelno nepriznavanje, prije svega presuda Haškog tribunala.
„Cilj je bio i da razbijemo neke kreirane mitove i zablude koje su proizvod različitih nacionalističkih propagandi i narativa, ne samo o genocidu u Srebrenici već generalno o ratovima u bivšoj Jugoslaviji", kaže Milosavljević.
Na naše pitanje kakav je, po njegovom mišljenju taj odnos države Srbije prema genocidu u Srebrenici ili još ne dokazanom ili potvrđenom genocidu u Ukrajini, Milosavljević kaže: „Ja mislim da, što se Srbije tiče, to je sad jedna već stabilna politika poricanja i negiranja koja mislim, već godinama doživljava neku vrstu tako jakog stava da neće biti nikakve promjene. To dolazi od vrha države, od predsjednika Republike, poslanika koji negiraju, a to se vidi, zato što ta ista vladajuća većina glorifikuje i dopušta da glavni grad posljednjih nekoliko mjeseci bude simbol Ratka Mladića, a ne da pošalje neku poruku mira", kaže Milosavljević.
„To je potrebno da se promijeni, a da bi se promijenilo mora se postepeno mijenjati i društvo. Tu je važan i nužan mehanizam obrazovanje da bi ljudi mogli da usvoje određena znanja, samostalno ih obrade, kako bi sutra mogli da se odupru tim propagandnim sredstvima koji dolaze iz medija i politike ili čak iz neposrednog okruženja pa i iz porodice", kazao je Milosavljević.
Lična iskustva preživjelih
Vladimir Žagrić je već šesti put u Potočarima i kaže da svaki pun čuje i nauči nešto novo. I njemu je posebno interesantna priča koju je čuo od Tarika Samaraha, njegovo umjetničko viđenje kroz izložbe fotografija koje radi ali i svjedočenje jer je taj ratni period proveo u Sarajevu.
„Naročito me interesuju priče koje nisu suhoparna teorija ili istorijske činjenice, već lična iskustva preživjelih. Svaki put dolazim sa tim nekim viđenjem da ću čuti neki novu priču koju do tada nisam imao priliku da čujem. Ovaj skorašnji projekat usmenog sjećanja koji se sada radi u Memorijalnom centru mi je veoma zanimljiv jer najviše saznanja se može čuti iz tih priča u prvom licu", kaže za DW Vladimir Žagrić.
Paul Boivin je Francuz koji je u Beograd došao kroz Erasmus razmijenu studenata. On kaže da je studirao istoriju a sada studira kulturu naroda Centralne Evrope i uči srpski, hrvatski i njemački jezik.
„Prvi put sam tu. Slušao sam dosta o genocidu u Srebrenici i imao sam i ranije namjeru da dođem ovdje da čujem sjećanja žrtava jer mi je to veoma važno kako bih razumio istoriju regije i zbog prirode mojih studija", kaže Boivin.
„Kada dođete tu vrlo se čudno osjećate pod usticajem svega što vidite i čujete. Za mene je veoma važno da sam došao tu kako bih iz prve ruke upotpunio znanje koje sam od ranije imao jer kada sam tek došao u Beograd bilo mi je veoma čudno što sam na mnogo mjesta vidio grafite i murale Ratka Mladića, osobe osuđene za genocid i zato sam došao ovdje da to vidim" kaže Paul Boivin.
Više učesnika je naglasilo da poseban utisak na njih ostavljaju svjedočenja preživjelih iz prve ruke a to naglašava i Portparolka Memorijalnog centra Almasa Salihović.
„Sve koji dolaze individualno ili organizovano posebno interesuje projekat usmene istorije koji već neko vrijeme provodimo. Radi se, između ostalog, o video snimanju i dokumentovanju svjedočanstava preživjelih žrtava genocida.Te snimljene priče su, kako bih rekla djelići slagalice svjedočenja o genocidu. Kada izgubimo neku od preživjelih žrtava koja nije prenijela svoje svjedočenje kroz šta je prošla onda se jedan dio te slagalice zauvijek izgubio", kaže Almasa Salihović.
