Donald Trump, koji se često predstavlja kao „mirotvorac“, pokrenuo je novi rat koji bi mogao cijelu, već nestabilnu i složenu regiju Bliskog istoka (američki ciljevi pogođeni su u Kataru, Bahreinu, Kuvajtu, Jordanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima) gurnuti u haos, poremetiti tržište energenata (cijene nafte naglo rastu, već su iznad 75 dolara, dok je zlato poraslo za 2,3 posto, na 5.380 dolara, od čega bi najveću korist, barem u početku, mogao imati Vladimir Putin), a Iran, zemlja s gotovo 95 miliona stanovnika, mogao bi zapasti u još dublju krizu i represiju ili postati nova Libija ili Irak. Ipak, moguć je i scenarij katastrofe neslućenih razmjera. Wall Street Journal navodi da zajednička američko-izraelska operacija prijeti širenjem sukoba u jednoj od ekonomski najosjetljivijih regija svijeta.
Lideri među glavnim metama
Prema izvorima iz Bijele kuće, na koje se poziva katarska Al Jazeera, SAD i Izrael su ovog puta pokrenuli zračne napade na Iran s ciljem „eliminacije vojnog vodstva zemlje“, dok pojedini izvori tvrde da je stvarni cilj rušenje teokratskog režima u Iranu, odnosno pokušaj likvidacije vodećih političkih i vjerskih lidera. Dakle, meta nisu samo postrojenja za obogaćivanje urana i iranski nuklearni program, već i stvaranje uslova za promjenu vlasti. Ajatolah Ali Hamnei je mrtav, sinoć je objavio Donald Trump, ali režim sigurno još nije.
New York Times navodi da su lideri Islamske Republike bili među glavnim metama prvog talasa napada. Prema izraelskim izvorima, plan je bio likvidirati veći broj visokih iranskih zvaničnika već u početnoj fazi operacije. Times of Israel piše da su zračni udari posebno ciljali rezidenciju iranskog predsjednika Masouda Pezeškiana u Teheranu, sjedište obavještajne službe Korpusa islamske revolucionarne garde te aerodrom u Teheranu.
Al Jazeera ističe da se napadi provode s ciljem da se Iran prisili da prihvati američke uslove u vezi sa svojim nuklearnim programom.
Napad služi kao upozorenje iranskim vlastima da situacija može postati još teža te da bi prihvatanje američkih uslova bilo razumnije rješenje. Drugi vjerovatni cilj jeste „obezglavljivanje“ iranskog rukovodstva – brojni udari usmjereni su na lokacije za koje SAD i Izrael vjeruju da se na njima nalazi iranski vođa Ali Hamenei. Podsjetimo, krajem 2025. i početkom 2026. godine Teheran i drugi iranski gradovi bili su poprište snažnih antirežimskih protesta koji su brutalno ugušeni (prema pojedinim navodima ubijene su desetine hiljada demonstranata, a hiljade su završile u zatvorima). Iz Washingtona je tada stizala podrška demonstrantima, a Trump je u jednom trenutku spominjao i mogućnost vojne pomoći pobunjenicima. Međutim, oštra represija zaustavila je proteste, a sada se, očigledno, računa na to da bi novi napadi mogli ponovo rasplamsati nezadovoljstvo i dovesti do slabljenja ili pada režima.
Postoji nekoliko scenarija
No, šta se može očekivati od ovog napada? Postoji nekoliko scenarija – od realnih do krajnje rizičnih – i nijedan se ne može u potpunosti isključiti. Ako je cilj zaista rušenje režima, bez kopnene operacije to je teško ostvarivo, čak i uz eventualno obnavljanje pobuna. Ostaje pitanje ko bi učestvovao u takvoj akciji. Također, postavlja se dilema koliko bi pobuna mogla imati uspjeha ako bi iza nje stajao Izrael. Za protivnike režima to nije samo moralno pitanje, već i ozbiljan politički izazov, jer je vlast godinama gradila narativ o Izraelu kao glavnom neprijatelju, a Sjedinjene Države predstavljala kao simbol zla. U takvom okruženju teško je mobilizirati širu podršku, posebno u konzervativnijim dijelovima zemlje.
Pojedini analitičari upozoravaju i na moguće radikalne poteze Teherana. Iako Iran nema nuklearno oružje, spominje se mogućnost upotrebe tzv. „prljave bombe“ – kombinacije konvencionalnog eksploziva i radioaktivnog materijala, što bi moglo izazvati kontaminaciju velikih područja. Takav scenarij imao bi nesagledive posljedice. Također se procjenjuje da bi Iran mogao pokušati blokirati Hormuški moreuz, kroz koji prolazi najmanje četvrtina svjetske trgovine naftom, čime bi doveo u težak položaj zaljevske izvoznice. Iranski saveznici, hutisti iz Jemena, mogli bi dodatno pojačati napade na tankere u Crvenom moru.
Drugo ključno pitanje jeste ko bi eventualno mogao preuzeti vlast nakon sadašnjeg režima, koji je tokom 46 godina sistematski marginalizirao i oslabio svaku ozbiljniju unutrašnju opoziciju. Država kontroliše gotovo sve političke, vojne i društvene strukture. Šah Reza Pahlavi, koji živi u egzilu i kojeg dio demonstranata povremeno spominje kao simbol promjene, nema organizacionu ni institucionalnu podršku da bi u ovom trenutku mogao preuzeti vlast i sprovesti duboke reforme potrebne za transformaciju Irana u demokratskijem pravcu.