Zadnje noći Bookstana, nakon posljednjeg književnog programa, u bašti buybookove improvizirane kafanice, sjedio sam sa Nihatom Hebibovićem i Irenom Žlof, prevoditeljicom Hemonovih knjiga na bosanski jezik. Noć je bila prijatno topla i dok su gosti festivala nastojali doći do nekog od gostujućih pisaca, da im potpiše knjigu, nas smo troje razgovarali o fudbalu. U jeku diskusije Nihat je iznio ideju koja mi se odmah, na prvu, učinila jako provokativnom i zanimljivom. Naime, rekao je kako će u budućnosti afričke reprezentacije dominirati svjetskim nogometom i to iz najjednostavnijeg razloga – djeca afričkih imigranata sve se više odlučuju igrati za reprezentacije zemalja iz kojih vode porijeklo.
Sve troje smo odmah pomislili na dvije dvije zemlje Maroko i Senegal, čiji prvotimci, uglavnom, dolaze iz migrantskih zajednica, svi su prošli stroge i dobro organzovane škole evropskog fudbala i svi imaju profesionalni odnos prema igri, toliko svojstven fudbalu u kojem je zanimljivost igre potisnuta usredotočenošću na uspjeh. U zemljama zapadne Evrope, gdje je fudbal ekonomija, nema mjesta za lapsuse na terenu, a organizacijski stepen igranja vidljiv je i najobičnijem bosanskom gledaocu Svjetskog nogometnog prvenstva, kakvi smo nas troje.
Nevjerovatno zvuči, ali je potpuno istinit podatak da je u jednom trenutku, u utakmici protiv Brazila, Maroko na terenu imao svih jedanaest igrača rođenih izvan matične države. U susjednoj Španiji, rođeni su Achraf Hakimi, Ismael Saibari i Chadi Riad. U Francuskoj je, nimalo slučajno, rođen najveći broj marokanskih reprezentativaca, a među njima su i zvijezde kalibra Issa Diop, Neil El Aynaoui, Ayoub Bouaddi i El Mourabet. Veliki broj marokanskih reprezentativaca rođen je u zemljama Beneluxa, najviše u Nizozemskoj i Belgiji. U ovoj drugoj, u kojoj živi značajna marokanska dijaspora, rođeni su Chemsdine Talbi i Bilal El Khannouss.
Velike zasluge, mora se to priznati, za formiranje marokanske reprezentacije imao je, ima i dalje, fudbalski savez zemlje, ali mnogo je važnije što je pitanje identiteta, u današnjem svijetu, ekstremno sukobljenih ideologija, postalo najvažnije pitanje kolektivne egzistencije. Marokanski, veliki broj senegalskih i reprezentativaca Ghane, odabrali su igrati za reprezentacije država svog porijekla, a njihov odabir pojačali su decenijska rasna segregacija i nemoć razvijenih evropskih zemalja da imigrante integrišu u svoja napredna demokratska društva. Zanimljivo je i da veliki broj država, u kojem je izražen proces, prolaze kroz turbulentnu društvenu tranziciju, poput Belgije i Nizozemske, zemalja čiji se liberalni svjetonazor gotovo raspao u posljednjih desetak godina i koje su danas, u svijetu, prepoznatljive po svojim desničarskim politikama.
Tu rasprava, naravno, nije stala jer što smo više diskutovali o tom zanimljivom fenomenu, koji je karakteristika i bosanske fudbalske reprezentacije, nismo mogli ne primjetiti da su najjače evropske reprezentacije sastavljene, uglavnom, od fudbalera migrantskog porijekla. Dakle, ako neki biraju osjećanjima da igraju za zemlje svog porijekla drugi se na isti način opredjeljuju razumom da igraju za zemlje rođenja ili zemlje u kojima su odrasli i u kojima su se formirali kao ljudi i fudbaleri. Najviše igrača migrantskog porijekla, na ovom svjetskom prvenstvu, zasigurno ima Francuska. Njihove najveće zvijezde afričkog su porijekla, a igra reprezentacije bila bi nezamisliva bez čarolija Kylliana Mbappea, Ousmana Dembelea ili Manu Konea. Svim reprezentativcima migrantskog porijekla roditelji dolaze iz frankofone Afrike, a zanimljivo je da većina posjeduje dualno državljanstvo, francusko i afričke zemlje iz koje vode porijeklo.
Postavlja se legitimno pitanje zašto su se pobrojani fudbaleri odlučiti igrati za zemlju naturalizovanog državljanstva, a jedini smislen odgovor jeste da su umjesto srcem birali razumom. Francuska je zemlja poznata po svojoj rasnoj segregaciji i antimigrantskim osjećajima koju, osim rasnih nereda i široko rasprostranjene netrepeljivposti prema muslimanima, odlikuju i snažno izražena desničarska osjećanja. Francuska desnica dobro je organizovana politička sila, koja neprekidno prijeti da preuzme vlast u zemlji, a ishod ove sedmice završenog sudskog procesa, vođenog protiv Marine Le Pen, jasno govori da je idologija netrepeljivosti prema strancima opet spremna da osvoji poluge vladanja. Jedini odgovor na pitanje zašto su fudbaleri afričkog porijekla odabrali nastupati za reprezentaciju zemlje u kojoj se tretiraju kao građani drugog reda jeste njihova spoznaja kako sa takvim reprezentacijama mogu napraviti veći mundijalni uspjeh. U njihovoj logici briga o karijeri i vlastitom probitku stavljena je ispred emocija, koje imaju prema zemljama svog porijekla.
Jedna od reprezentacija koja se oblikuje po jednom od dva antagonizirana principa istog procesa je i fudbalska ekipa Bosne i Hercegovine. Većina bosanskih fudbalera migrantskog je porijekla i rođena je u zamljama zapadne Evrope ili sjeverne Amerike. Svi su oni, poput Marokanaca, Senegalaca ili Ganaca, da ovdje pobrojimo samo najpoznatije, odabrali srcem i odlučili igrati za nacionalnu selekciju zemlje iz koje vode porijeklo. Bilo je zanimljivo, recimo, gledati kratke video isječke na kojima je prikazan doček Kerima Alajbegovića u njegovom rodnom Koelnu.
Bosanska dijaspora se okupila ispred gradskog džemata, koji je i neka vrsta bosanskog kulturnog centra, i sa prepoznatljivim obilježjima države porijekla, svog su ljubimca dočekali uz povike i pjesme na maternjem bosanskom jeziku. Da situacija bude još zaniljivija, Koeln je njemački grad u kojem se nalazi možda najljepša gotička katedrala na svijetu i grad u kojem se nalaze sjedišta kolenske biskupije i nadbiskupije. Pored Augsburga, Koeln je najvažnije duhovno središte njemačkog katolicizma, ali očito danas i mjesto u kojem se slavobitno dočekuje jedan talentovani mladi bosanski fudbaler.
Maroko i Francuska zanimljive su i po još jednom fudbalskom kuriozitetu. Najbolji fudbaler ikada, uz Pelea i Maradonu, bio je naturalizovani Francuz, inače dijete alžirskih imigranata Zinedine Zidane. I on je, pretpostavljamo, racionalno odabrao reprezentativni dres, a uspjesi njegove bogate karijere govore da je izabrao mudro i pametno. Drugi sluačaj je aktualniji i odnosi se na izbor Jamine Yamala, mladog fudbalera španske nogometne reprezenatcije, rođeng u okolini Barcelone, čiji je otac Marokanac, a majka je iz Ekvatorijalne Gvineje. Yamal je igrač koji je odbio igrati za zemlju porijekla svoga oca, iako je nekoliko puta bio pozivan da se prikdruži marokanskoj nogometnoj selekciji. Zbog toga je postao česta meta provokacija marokanskih navijača, koji ga, posebno na društvenim mrežama, vole zadirkivati uz poruke kako su mu veće šanse za osvjanje Mundijala sa zemljom porijekla njegovog oca nego sa Španijom, čime aludiraju na snažan uspon marokanskog i afričkog reprezentativnog fudbala općenito.
Pobjednik ovog Svjetskog prvenstva u fudbalu donijet će jedan od mnogobrojnih odgovora, biće barem malo jasnije da li su pametnije odabrali oni koji su nacionalni dres birali srcem, ili oni koji su birali razumom. U budućnosti, te će odluke bivati sve zanimljivije i interesantnije za promatrati, jer je očigledno da se afrički reprezentativni fudbal nameće kao nova svjetska sila pa je za vjerovati da će izbor, postavljen pred igrače imigrantskog porijekla, biti lakši i jednostavniji. Vjerujemo da će doći vrijeme u kojem će im i srce i razum govoriti da je lukrativnije odabrati reprezentaciju zemlje porijekla nego selekciju države, koja je postala naturalizovana domovina.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.