“Doživjela sam najstrašnije iskustvo u porodilištu, koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Izgubila sam bebu, koju sam mrtvu izvukla iz sebe u bolničkom toaletu, jer nije bilo nikoga da mi pomogne, niko me nije čuo kad sam zvala u pomoć”, u suzama za Nova.rs priča Milica Filipović (23) iz Šapca, dok se sjeća najtežih dana u svom životu.
“Moja ćerka Sofija je prije godinu dana izgubila sestru, a mi drugo dijete u GAK Narodni front, i to nije ništa neuobičajeno, jer pobačaji se dešavaju, posebno sad u vrijeme pandemije. Međutim, moja beba je možda mogla biti spašena. Ipak, odnos ljekara, medicinskih sestara i čitavog sistema ove ustanove, prema mom stanju i uopšte prema meni i ostalim pacijentkinjama bio je jeziv i nije ni čudo što sam prošla kroz najteže muke fizičke, psihičke i emotivne. Na početku trudnoće imala sam simptome korone. Pa iako je test bio negativan, izgubila sam čula mirisa i ukusa, tako da je sigurno bio kovid. Kada sam u petom mjesecu trudnoće otišla na redovan pregled, doktor je primjetio da nemam plodove vode i da imam jake kontrakcije. Zaključio je da je vodenjak netaknut i uputio me na prenatalni test. Rezultat je pokazao da je beba potpuno zdrava djevojčica. Ipak, dobijam uput za ležanje u Frontu kako bi vidjeli zašto nemam plodove vode kada je sve navodno u redu” priča Milica, kako je sve krenulo.
Nakon prijema u bolnicu, smeštaju je u sobu sa najavom da će je ljekar pregledati sutradan i da sačeka.
“Niko nije došao sedam dana. Bila sam u potpunoj agoniji. Onda su se pojavili ljekari i rekli da će mi uraditi postupak koji je djelotvoran samo ako beba nije predugo bez vode. Donose mi hrpu papira da potpišem da pristajem na svoju odgovornost na intervenciju, a onda me odvode u ambulantu. U pitanju je bila amino-infuzija, tokom koje ljekar bode trudnicu iglom kroz pupak i tako ubrizgava vodu, dok preko ultrazvuka gleda položaj bebe. Međutim moj ljekar je sve vrijeme pričao telefonom i obavljao postupak, uvjeren valjda u svoju stručnost. Poslali su me u sobu i rečeno mi je da će dan kasnije biti kontrola. Sutradan me je sačekala doktorica, koja mi je saopštila da moja beba više nema srčanu radnju. ‘Sestro, pišite spontani prekid srčane radnje. Sigurno Vam je to od korone’, rekla je doktoica” nastavlja Milica svoju tešku priču.
Do tog momenta Milica je uzimala veliku dozu progesterona, hormona za održavanje trudnoće.
“Poslije četiri dana su mi izazivali pobačaj tako što su mi dali vaginalete za blokadu prizvodnje tog hormona. Poslije pet dana, hvata me strah od sepse, jer znam da nosim mrtvu bebu u sebi. Najljubaznije sam pitala ljekara u viziti, kada mogu očekivati da bude sve gotovo i da odem kući. ‘Pobogu majko, žene nose mrtvo dijete po tri mjeseca, a vi dramite oko par dana!’ bio je odgovor. Ostala sam u šoku, ne zbog toga što žene nose tri mjeseca mrtvu bebu, već nisam mogla da povjerujem da nema ni malo ljudskosti u zdravstvenom radniku, pa da tako nešto saopšti malo nježnije ženi, koja je već slomljena zbog gubitka bebe. Sutradan zaključuju da moraju učiniti krupniji korak jer mi tablete ne pomažu. Bile su dvije opcije, jedna je abortus u totalnoj anesteziji, a druga da se indukuje pobačaj. Donijeli su mi opet brdo papira da potpišem i krenuli sa metodom indukovanja. Od sedativa sam prespavala cijeli dan. Budim se popodne, ali ništa se nije desilo. Dobijam treću, četvrtu injekciju i ništa. Od pete, koju sam dobila oko ponoći, dobijam kontrakcije” priča ova mlada majka.
U jedan sat poslije ponoći počinje pakao.
“Odlazim kod sestre u sobu da joj kažem da je to ono što smo čekali i da me vodi u porodilište. Nije me ni pogledala, samo je rekla da se vratim u sobu i sačekam, da to nije još to i da ću osjetiti prave kontrakcije. Vratila sam se, a ona je došla za mnom ‘Da ne dolaziš opet, da ti objasnim, to nisu prave kontrakcije, ali ako misliš da jesu, idi u kupatilo, uzmi gusku i napinji se, možda uspiješ do ujutru”. Žene koje su sa mnom bile u sobi, zanijemele su. Otišla sam u toalet i kroz pola minuta sam, u stojećem položaju, završila sve sama, jer beba je doslovno virila iz mene. Izašla sam u hodnik u stanju šoka, sa tijelom bebe u rukama. Vikala sam, zvala sestru, žene su izašle sa mnom i sve smo vikale. Izletela je i stala ispred mene ‘Au, ti si bila ozbiljna’ bilo je sve što je izustila. Deset minuta kasnije odvezli su me u porodilište, gdje je na mene vikala doktorica zašto sam pila vodu tokom dana, a niko mi nije rekao da ne smijem da pijem. Zbog toga mi je reviziju uradila na živo, a u otpusnoj listi napisali su da sam dobila anesteziju. Donijeli su mi papir da potpišem da sam vidjela bebu I tako su završili sa nas dvije”
Tek godinu dana kasnije, Milica se oporavila od trauma i pokušala da podnese tužbu.
“Papiri koje su mi dali su uredni, ništa od ovoga što se desilo nema u dokumentaciji, pa bi bila moja riječ protiv njihove i advokat je zaključio da nemamo slučaj. A meni su i dalje u glavi pitanja: Da li bi bilo drugačije da nismo čekali rezultate prenatalnog testa, da li bi stigli na vrijeme da su me primili bez tog papira i da mi nisu sedam dana odugovlačili sa ubrizgavanjem vode? Nikad neću saznati da li se moja beba ugušila bez vode ili je doktor ubio dok je pričao telefonom? Ne zamjeram im gubitak bebe, možda je moralo tako, možda nisu znali bolje, ali im zamjeram nebrigu i ophođenje prema meni i drugim ženama, zbog čega nikad više neću kročiti u ovu ustaovu.
Iz GAK Narodni front Nova.rs je nezvanično dobila informaciju da će biti sprovedena unutrašnja kontrola povodom slučaja Milice Filipović i da će svi ljekari i medicinske sestre biti pozvani na razgovor sa direktoricom ustanove, kako se ovako nešto nikada više ne bi ponovilo, a krivci će pretrpjeti određene sankcije.
