Najbolji bh. teniser Damir Džumhur iznio je svoju potresnu priču za zvaničnu ATP stranicu u kojoj je govorio o teškim trenucima koji su iza njega.
"Period nakon Roland Garrosa 2022. godine vjerovatno je bio najgori trenutak mog života. Da nisam bio mlad i inače zdrav, ne znam da li bih preživio.
Sve je počelo nakon što sam izgubio meč prvog kola kvalifikacija protiv Fernanda Verdasca u Parizu. Imao sam jake bolove u stomaku i, nakon što sam kontaktirao doktora, otišao sam u bolnicu. Tamo su mi dijagnosticirali akutni pankreatitis i odmah me prebacili na intenzivnu njegu, gdje sam proveo šest dana.
Ti dani su bili jako dugi, posebno na početku. Bolovi su bili nepodnošljivi i nisam mogao spavati osim ako mi nisu davali jake analgetike. Noći su trajale vječnost, a vrijeme kao da nije prolazilo. Ljekari nikada nisu uspjeli utvrditi uzrok bolesti. Nažalost, sve se dogodilo iznenada. Takvo nešto jeste moguće, ali su šanse vrlo male, pogotovo kod osobe koja je zdrava, ne pije i ne hrani se loše.
Trideseti dan sam proveo u francuskoj bolnici, bez porodice, a tenis mi je bio zadnja stvar na pameti. Moj sin Luka se rodio prethodnog oktobra, i umjesto da s njim provodim dragocjene trenutke, bio sam prikovan za bolnički krevet u drugoj zemlji, ne znajući šta me čeka", rekao je Džumhur.
Kako kaže, potom je zatražio da ga prebace u Beograd.
"Pronašli odličnog doktora o kojem smo čuli mnogo pozitivnih stvari, a želio sam i biti bliže porodici. Ljekari u Parizu su bili protiv toga jer su smatrali da nisam u stanju da putujem. Nisam tada shvatao koliko je situacija ozbiljna. Ti doktori su mi doslovno spasili život — nikada im neću moći dovoljno zahvaliti za to. Ali u takvim trenucima ti je samo na umu jedno – da budeš uz one koje voliš. Imao sam snažnu potrebu da budem kući.
U Beogradu sam proveo još dvije i po sedmice u bolnici, ali sam tada doživio jedan od najljepših trenutaka u životu, ponovni susret sa sinom. Kada su mi dozvolili posjete, vidjeti Luku u toj bolnici bio je trenutak koji ću pamtiti zauvijek. Rođenje sina mi je bio najsretniji trenutak u životu, ali ovaj susret bio je odmah iza toga.
Bilo je to teško razdoblje, ali kad znaš da živiš za nešto, sve dobije drugo značenje. Djeca su posebna – daju ti snagu i energiju kakvu ništa drugo ne može. Jedan od razloga zašto se i dalje takmičim jeste to što sada imam nekoga za koga se borim i o kome stalno mislim, čak i kada nije sa mnom na turnirima. Uvijek je u mojim mislima – i to je najveći dar koji neko može imati.
Nakon više od 20 dana, pušten sam iz bolnice, ali tada je tek počeo pravi oporavak. Ljekarima se činilo da napredujem brzo, ali meni je to išlo sporo. Izgubio sam 11 kilograma i kad sam izašao imao sam samo 55 kilograma", rekao je.
On je naglasio da u tim trenucima nije razmišljao o tenisu, nije znao kako će se vratiti, pa čak ni da li će se uopšte ikada vratiti.
"Mi teniseri smo navikli biti fokusirani na igru i rezultate, ali ja sam tada bio samo sretan što sam živ.
Kada sam počeo da se osjećam bolje i vratio dio težine, počeo sam razmišljati o povratku na teren. Jednostavno, takmičenje mi je u krvi. Volim se boriti i davati sve od sebe da pobijedim.
U augustu te godine pao sam na 243. mjesto ATP liste, ali najvažnije je bilo da sam se vratio na teren. Tada je počeo moj put povratk, period koji nazivam „godine povratka“, kada sam radio sve da se vratim tamo gdje sam već bio, rekao je između ostalog bh. teniser.