Ed Sheeran svoj osmi album, Play, objavljuje s osjećajem da mora dokazati da i dalje pripada na vrhu.
Njegova posljednja dva izdanja, introspektivni Subtract i Autumn Variations, prodala su se ispod očekivanja, manje od pola miliona primjeraka svaka. To je daleko od njegovog najvećeg uspjeha, albuma Divide iz 2017., koji je samo u Velikoj Britaniji prodao 8,4 miliona kopija.
Ta dva albuma bavila su se teškim temama, smrću bliskog prijatelja Jamala Edwardsa i dijagnozom raka kod supruge Cherry, pa su pjesme bile katarzične, a ne rađene za top-liste. Ipak, za Sheerana je to značilo da po prvi put u dugo vremena mora nešto da dokaže.
Album otvara pjesma znakovitog naziva „Opening“, u kojoj pjeva:
„Kad je tvoja karijera na klimavom mjestu / Sve izgleda kao velika greška / Još uvijek tražim šta da kažem / Uvjeravam sebe da se ljudi još uvijek pronalaze u tome.“
To je iskreno priznanje jednog od najuspješnijih izvođača svoje generacije. A pitanje je jasno: o čemu Sheeran treba da pjeva kada publika odbija njegove najličnije pjesme?
Potraga za radošću
Na Playu, Sheeran kaže da je želio stvoriti „radost i tehnicolor“, inspirišući se kulturama koje je upoznao tokom turneja. Tokom 13 pjesama, miješa pop sa azijskim i bliskoistočnim zvukovima, uz instrumente poput sitara, table, kašmirskog santura i južnoindijskog kanjira.
Najviše dolazi do izražaja u „Symmetry“, priči o noćnom susretu, obogaćenoj gudžaratskim bubnjevima i banzukijem. Na najboljoj pjesmi albuma, „Sapphire“, udružuje se s indijskom superzvijezdom Arijitom Singhom, pjevajući na engleskom, hindiju i pandžabiju.
Sheeran se trudi da to ne zvuči površno, za „Sapphire“ je putovao 11 sati u Singhove rodne krajeve da bi naučio dijelove na pandžabiju. Njegova turneja Indijom uključila je i viralni trenutak kada mu je policija prekinula improvizirani nastup na ulici u Bengaluruu.
Propuštena prilika
Ipak, mnogi kritičari zamjeraju da album ne koristi dovoljno bogatstvo tih iskustava. Orijentalni zvuci i ritmovi najčešće se stapaju u prepoznatljivi „frictionless pop“.
Primjer je singl „Azizam“, nazvan po farsijskoj riječi za „dragi“. Iako ima upečatljiv rif na santuru, suštinski ostaje lagani pop hit na poznata četiri akorda.
Mnogo dublje odjekuje „Don’t Look Down“, pjesma o preživljavanju nezamislivih gubitaka, gdje bansuri flauta susreće trance beat. Kritičari smatraju da je to mogla biti šablonska pjesma za cijeli album.
Povratak poznatom
Polovina pjesama ipak se vraća sigurnom terenu, laganim baladama o ljubavi i odanosti. „Camera“ ponavlja poruke slične onoj iz One Direction hita What Makes You Beautiful, dok „In Other Words“ osvaja intimnošću i detaljima svakodnevnog života.
Na „A Little More“, Sheeran neočekivano napada prijatelja koji ga je izdao, nazivajući ga „kretenom“. To je rijetki trenutak kada njegov „dobrica“ imidž puca.
U pjesmama tek ovlaš dotiče teme poput parnica za plagijat koje je dobio, ili intruzije medija zbog kojih se mora maskirati dok vodi kćerku u park. Kritičari se pitaju: zašto taj glas ne čujemo češće?
Sheeran i dalje ima neporeciv talenat za melodiju. Njegovi tekstovi mogu biti nespretni, ali njihova jednostavnost često dopire direktno do publike.
Za fanove, Play je kompaktan i ugodan album. Za ostale, on nudi tek nagovještaj onoga što bi Sheeran mogao postići kada bi prestao igrati na sigurno i više se prepustio kreativnom riziku.