Zabrana društvenih mreža za djecu mlađu od 16 godina, kakvu je uvela Australija, predstavlja jednu od najradikalnijih intervencija države u digitalni prostor do sada. Suština te mjere koju već razmatraju i neke evropske države nije samo u ograničavanju pristupa platformama, već u pokušaju da se preispita uloga tehnologije u odrastanju djece i odgovornost koju društvo prebacuje na algoritme i privatne kompanije.
Australski model polazi od pretpostavke da djeca i tinejdžeri nemaju razvijene mehanizme samokontrole i kritičkog rasuđivanja koji su potrebni za sigurno kretanje u digitalnom okruženju. Društvene mreže, dizajnirane da maksimalno zadrže pažnju korisnika, nisu neutralni alati, one aktivno oblikuju ponašanje, emocije i sliku o sebi.
Jasna dobna granica
Zabrana, u tom smislu, predstavlja pokušaj da se uvede jasna dobna granica, slično kao kod alkohola, cigareta ili vožnje automobila. Međutim, ta mjera otvara i niz složenih pitanja. Prije svega, postavlja se dilema da li se problem rješava suštinski ili samo administrativno, a jasno je da bi složenost donošenja odluka u BiH bila moguće i velika poteškoća u tome da se na našim prostorima donese takva mjera.
Bez obzira na sve, kritičari upozoravaju da zabrana ne uči djecu kako da se nose s digitalnim svijetom, već ih od njega privremeno odvaja. U trenutku kada granica od 16 godina nestane, mladi ulaze u isti prostor bez nužnog znanja o sigurnosti, privatnosti i mentalnom zdravlju. Time se rizik ne uklanja, već odgađa.
Australijski potez dodatno je značajan jer teret odgovornosti prebacuje na tehnološke kompanije. Umjesto da se očekuje od roditelja da nadziru svaku digitalnu aktivnost djece, država zahtijeva od platformi da dokažu kako štite maloljetnike. To mijenja logiku dosadašnjeg digitalnog tržišta, gdje je rast broja korisnika bio važniji od njihovog uzrasta i dobrobiti. Upravo taj aspekt čini zabranu zanimljivom i drugim državama koje razmišljaju o sličnim mjerama. Istovremeno, postoji bojazan da zabrana može imati i neželjene posljedice.
Društvene mreže su za mnoge mlade prostor socijalne podrške, izražavanja identiteta i pristupa informacijama koje ne dobijaju u porodici ili školi. Potpuno isključenje može dodatno izolovati ranjive grupe i produbiti generacijski jaz između djece i odraslih koji donose odluke u njihovo ime. Zbog toga se u međunarodnim debatama sve češće govori o zabrani ne kao krajnjem cilju, već kao pritisku koji bi trebao natjerati sistem na promjenu.
Australija je postavila presedan i pokazala da država može povući oštru liniju. Ostale zemlje sada vagaju da li je to pravi put ili tek privremeno rješenje koje mora biti praćeno digitalnim obrazovanjem, strožijim pravilima za algoritme i jasnijom zaštitom dječije privatnosti. U tom smislu, pitanje više nije da li su društvene mreže štetne ili korisne za djecu, već ko snosi odgovornost za njihove posljedice.
Dileme svakako postoje i su stručnoj javnosti u našoj zemlji. Mnogi se slažu je ovo prije tema za psihologe nekgo za IT stručnjake, jer se radi o mjeri koja ima poseban utjecaj na mlade ljude. "
Kao psiholog moram istaći da prekomjerno izlaganje društvenim mrežama može negativno utjecati na mentalno zdravlje djece te povećati anksioznost, osjećaj manje vrijednosti, također može dovesti do poremećaja sna i ovisničke obrasce ponašanja", kaže za Raport Slađana Đaković, psiholog i kristalobio terapeut.
Osjetljiva faza razvoja identiteta
Kako kaže, do 16. godine djeca su u osjetljivoj fazi razvoja identiteta i samopouzdanja, a stalno upoređivanje sa drugima, cyberbullying i posmatranje “idealnih života” mogu ostaviti dugoročne posljedice na njihov psihosocijalni razvoj ličnosti.
"Djeca su nam radi pojave društvenih mreža sve udaljenija jedna od drugih, a sam internet je prepun predatora što predstavlja dodatnu opasnost. Zbog svega ovoga ograničenje društvenih mreža ima zaštitnu ulogu i daje im prostor za razvoj stvarnih socijalnih vještina, kreativnosti i emocionalne stabilnosti", naglašava Đaković.
Ipak, prema njenom mišljenju u potezu kakva je napravila Australija, postoji i druga strane medalje.
"Sa druge strane, potpuna zabrana nosi određene rizike. Mi živimo u digitalnom dobu i društvene mreže su danas prostor učenja, izražavanja i socijalnog povezivanja. Ako se zabrana provede bez edukacije i otvorenog razgovora, postoji opasnost da djeca koriste mreže potajno, bez ikakvog nadzora, ili razumjevanja rizika. Također sa tim se propušta prilika da ih naučimo digitalnoj pismenosti, odgovornom ponašanju na internetu i samoregulaciji, što su vještine koje će im trebati u odrasloj dobi", poručila je Đaković.
Većina stručnjaka zato zagovara uravnotežen pristup. Umjesto potpune zabrane, preporučuju jasna pravila, roditeljski nadzor, ograničeno vrijeme pred ekranima i edukaciju djece o sigurnom i odgovornom korištenju interneta. Naglašava se važnost razgovora između roditelja i djece, kao i uloge škola u razvoju digitalne pismenosti.
U stručnoj javnosti vlada mišljenje da problem nije sam internet, već način na koji se koristi. Cilj bi trebao biti zaštititi djecu, a istovremeno ih pripremiti za svijet u kojem je internet neizostavan dio svakodnevnog života.