U Sarajevu danima traju protesti potaknuti tragičnom tramvajskom nesrećom u kojoj je život izgubio Erdoan Morankić, dok su četiri osobe povrijeđene, među njima i maloljetna djevojka koja je zadobila teške povrede i kojoj je amputirana noga. Upravo ta tragedija izvela je na ulice najviše srednjoškolaca i studenata.
Do sada su četiri protesta održana tokom dva radna dana i tokom vikenda, a već su se pojavile priče o tome da u nekim školama djeci neće pravdati časove s kojih su izostali.
Protesti su ustavno i zakonsko pravo. I tačka.
Nekoliko učenika jedne sarajevske srednje škole kazali su sinoć za Raport da su im profesori već kazali da neće pravdati njihove izostanke zbog protesta.
No, zvanične reakcije i stava nadležnih o učešću učenika i studenata na protestima u vrijeme u koje bi trebali biti na nastavi za sada nema, iako ima indicija da se pokušava izvršiti posredni pritisak na školarce da odustanu od izlaska na ulicu .
S obzirom da se protesti najavljuju i danas i narednih dana, odgovorni u školama i ministarstvima moraju imati stav o ovom pitanju i javno ga iskomunicirati.
Prije svega, ne smije se zaboraviti na to da je pravo na slobodu mirnog okupljanja zagarantirano Ustavom BiH svakom građaninu, a to pravo je omogućeno i Zakonom o javnom okupljanju KS.
Tim zakonom nema posebne odredbe koja eksplicitno zabranjuje učenicima i studentima da učestvuju na protestima ako se oni održavaju tokom školskog sata. Pravo na mirno okupljanje i protest jeste opće građansko pravo koje svi imaju, bez obzira na godine, što znači da se prema učenicima i studentima mora odnositi u skladu s Ustavom BiH i zakonima i ne može ih se spriječiti da odu na proteste ili ih sankcionirati jer imaju obavezu prisustva nastavi.
Teret odluke na djeci i roditeljima, nadležni šute
S druge strane, dok jedni roditelji vagaju da li djeci uskratiti odlazak na proteste kako bi izbjegli moguće neopravdane izostanke, drugi u toj dilemi nemaju nikakve sumnje.
Oni podržavaju učešće svoje djece u protestima, ističući da im je važno da imaju svijest o anomalijama u društvu na čije se ispravljanje vlast i nadležni moraju natjerati, makar i protestima.
Za roditelje je najvažnija sigurnost njihove djece i činjenica da protesti protiču mirno i bez politizacije i manipulacije djecom.
Mladi koji su izašli na ulice u više navrata su naglasili da ne žele nasilne niti politički obojene proteste, već mirno izražavanje stavova i zahtjeva koji se tiču njihove sadašnjosti i budućnosti.
Upravo takav karakter okupljanja dodatno ohrabruje dio roditelja da stanu uz odluku svoje djece, smatrajući građanski angažman jednako važnim kao i formalno obrazovanje.
Jasno je da u odsustvu konkretnih smjernica nadležnih institucija, teret odluke o eventualnim posljedicama, a kojih ne bi smjelo biti, ostaje na roditeljima i djeci. I to je još jedan apsurd ovog društva na čije nedostatke mladi ukazuju i dižu glas protiv njih,a istovremeno rizikuju da će ih sistem kazniti.
Zato, škole i ministarstvo obrazovanja moraju se javno oglasiti i garantirati mladima i javnosti da će se štititi njihova Ustavom i zakonima zagarantirana prava.