U zemlji koja ne zna prebrojati stanovnike, zaposlene, nezaposlene, glasove na izborima, pobrojati one što su otišli, pismene i nepismene, koja ne zna sračunati koalicije, u kojoj građani ne znaju razliku između bruto i neto kao ni prebrojati ruke koji im odlučuju o sudbini, prebrojivi su samo neradni dani za praznike.
Datum oko kojeg se svi slažemo, jer ga valjda ne možemo pomjeriti u svoje koristi, Praznik rada, prvi svibanj i prvi maj, jedina je stvar u kojoj se slažemo da ne trebamo raditi, ma koliki neradnici bili.
Pogled u nebo
S posjele sindikalnog graha u Mostaru, kojeg je pak sindikalistima udijelio Crveni križ, mogla se čuti kritika, koju nitko ne doživljava, da je radnicima u Bosni i Hercegovini važnije hoće li za Praznik rada padati kiša ili ne.
Pogled u nebo važniji je od pogleda u džepove i pogleda na ugovore s poslodavcima ili od mijenjanja boje na poslovima na crno. Radnik u Bosni i Hercegovini, izmučen neizvjesnošću, ucijenjen politikama i uvjeren da je pristojan ugovor o radu dobro djelo poslodavca a ne nešto što se podrazumijeva, dadne si oduška jedan dan u godini, s nešto ušteđenih novaca za proslavu često izvan vlastitih mogućnosti – jer valja dočekati plaću koja zbog silnih neradnih dana u ime rada ne može leći ranije na račun.
Proslavlja se potom neradom rad, uz zaborav na sve loše uvjete pod kojima se robuje i ostavljaju tragovi nebrige po izletištima pod sloganom ako nitko ne brine o nama, zašto bi mi brinuli o bilo čemu.
Mesni užitak
U međuvremenu su se u medijima, između vijesti o tradiciji radničkih prosvjeda negdje u dalekom svijetu i onih o skupim roštiljskim košaricama u kojima je mesni užitak mnogima nedostižan, redala priopćenja raznih dužnosnika o tome kako je radnička klasa nešto o čemu se treba brinuti, kako radnicima mora biti bolje i kako moraju biti zadovoljni svojim poslovima i svojim životima. Potpisivali su ta priopćenja često i oni koji nemaju dana staža izvan državnih jasli. Bez radnika, jasno je to svima, nema punjena proračuna, a onda nema ni šarenih lažljivaca koji, spajajući praznike s vikendima u svojim tihim skrovištima, prosipaju priče o nekom boljem sutra.
Zaboravlja se da je među čestitarima Praznika rada bilo i onih koji su građanima u krizi poručivali da štede i manje jedu i onih koji su svoj nerad naplatili kunući se da je sve po zakonu, pa su vjerujući u šuplje pravosuđe ostali nagrađeni neprocesuiranjem za rad o našim glavama.
Kinezi
Prije nekih desetak godina, na sastanku gospodarstvenika u Središnjoj Bosni, izneseno je kako bi oni dobrostojeći, koji su glavni poslodavci, trebali povisiti plaće svojim radnicima da bi se tako pokušalo stati u kraj brojnim odlascima u inozemstvo s tih prostora.
Nažalost, priča koja je procurila sa sastanka, im tužan kraj. Naime, nakon iznesenog prijedloga jednog gospodarstvenika, drugi je rekao kako ga to ne zanima. Ako ne bude domaće radne snage, on će za isti novac dovesti Kineze da rade. Ali, povišice nikome ne da. Potom su se vlasnici velikih firmi s tog područja jednostavno razišli. Baš kao što se iz dana u dan, ma koliko netko govorio kako nije istina, razilaze poniženi.
A poniženje je danas ne biti plaćen za posao, biti šikaniran zbog korice kruha, prebačen u nižu kastu i pretvoren u nižu vrstu samo zbog količine novca u džepu.
U ovih desetak godina ostvaruje se puno stvari sa zatvorenog sastanka s kojeg je procurila okrutnost jednog velikog gazde. Doduše, pokušala je jadna vlast pokazati da misli na radnike pa se pretvarati da misli na njih, a ne samo na njihove glasove, no još uvijek imamo vojsku robova koja se kupa u svojem znoju i u svojoj šutnji.
Pohlepa
Pohlepa okuje i okameni srce, pa se i najsitniji poslodavac vine u visine kako bi svoje nedostatke nadomještao novcem i umišljenom vrijednošću. Osim toga, nespreman je zastati i duboko promisliti da njegove veličine i lagode u materijalnom svijetu ne bi bilo bez suza, znoja i muke njegovih podređenih. Stoga bi, da je svijet pravedniji, poslodavac kao kap vode na dlanu držao svoje ljude.
No, činjenica je da su nekome draži jeftiniji Kinezi da mu za mizernu plaću uvećavaju carstvo nego da za pristojna primanja svoje sugrađanine zadržava na ognjištima ne kradući im vrijeme života za nove početke u tuđini. To isto carstvo ne bi propalo zbog povećanja plaća i odnosa prema radniku na razinu pristojnosti, samo bi imalo još jedan čvrst temelj – temelj zadovoljstva na kojem bi počivalo.
Carstvo nekog gazde se tako ne bi srozalo, ako bi mu se oduzela fizička veličina i bahatost kojom se kiti. Samo bi oko sebe zadržao prijatelje, a maltretiranja bi se pretvorila u snažniju zajednicu koja bi onda bila jača i složnija pred eventualnim poslovnim problemima.
No, kod nas uvijek ima većih i važnijih problema. Sreća pa se nebo smilovalo i vatru roštilja podgrijalo suncem i da se puno jednostavnije prebrojati za roštilj. Doprinosi, povišice, normalni ugovori i ostala prava sačekat će neke druge vremenske prognoze.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta