Među bezbrojnim porukama kakve se provlače iz repriznih političkih mrcvarenja u Bosni i Hercegovini mogla bi se iz posljednjeg sastanka samoprozvanih lidera iščitati još jedna mala pobjeda Milorada Dodika.
Dogovora nije bilo u sarajevskoj studeni i zahlađeni odnosi nisu se mogli zgrijati jer u parlamentu nema klime. Stoga je Milorad Dodik jedva dočekao da kao pravi domaćin naloži dobru vatru u Banja Luci i da se sve odmrzne.
I nije pobjeda samo predznak pregovarača s Europskom unijom. Pobjeda je, a i to je političkim dosezima naših vođa i bogova, topla prostorija u Banja Luci kakve nema u Dodiku mrskom i nezagrijanom a dima punom Sarajevu.
Nastavljanje tapkanja
I da se ništa nije dogodilo na sastanku SNSD-a, HDZ-a BiH i Trojke u Banja Luci i da je samo grijanje radilo kako u Sarajevu ne radi, bilo bi to dovoljno za likovanje. A, ako ćemo biti iskreni i na strani topline, pravo je ogledalo države i društva minus u zgradi parlamenta i para koja izlazi iz usta uz politička mlaćenja prazne slame.
Naravno, na sastanku je bilo najmanje važno što će reći Trojka, koja više nije sigurna u svoje brojčano stanje, i HDZ BiH koji je svoje rekao. Najvažnije je bilo da Dodik naloži vatru, kaže Da i iznese svoje uvjete za potvrdan odgovor pa da zaustavljeni europski put nastavi s tapkanjem.
Nije vrijeme da se stoji na mjestu, sada kad svijet rastrgan između nemoći s ratom u Ukrajini, manjkom hrabrosti s ratom u Gazi i velikim upitnicima nad američkim novim smjerom i svrsi Unije. Mora se, htjeli mi to ili ne, htjeli to lideri ili ne, htjeli to strani ucjenjivači ili da, ići naprijed, grabiti posljednje vlakove i hvatati se za najsitnije slamke.
No, vječiti kritičari svega osim svojih nedjela i promašaja, skočili su na noge nakon banjalučkih toplih razgovora. Galamila je SDA, uz mlohavo eho iz DF-a, kako se vladajuća koalicija ništa nije sposobna dogovoriti i kako narod u BiH čega dogovor. Kao da ga je bilo kad su oni jahali po zagrijanim prostorijama.
Dogovor kao izgovor
A onda kad je pao dogovor, opet su skočili na noge tvrdeći kako je dogovor ustvari izgovor za propast zemlje. Kao da zemlja nije propadala dok su oni dogovarali da se ne dogovore ništa i izgovarali izgovore da se ništa ne može prodavati osim obraza za silne proračune.
Problem je sada glavni pregovarač Bosne i Hercegovine s Europskom unijom i želja onih koji mogu ucijeniti da to bude Srbin. Sve u BiH kruži oko predznaka pa je kolo konstitutivne sreće u ovom slučaju, po nekom izračunu, zapelo na Srbinu i drvlje i kamenje završilo je na toj objavi iz dogovora.
Nikome nije bitno imamo li što ispregovarati, koje su linije ispod kojih nećemo popuštati Europi u svojim stavovima, što ćemo braniti u ovoj državi i kako se najbolje pozicionirati na mjestu s kojeg krećemo na put nakon kojeg ništa neće biti isto. Barem ne, kako to vidimo u Hrvatskoj, istrage oko trošenja europskog novca.
Predznak kritičara
U cijeloj priči oko predznaka nitko ne govori što još sve moramo ispuniti da bi počeli pregovore, što smo to napravili u zakonima da su normalni, provedivi i korisni građanima a ne lobijima i neradnicima koji imaju svoje roblje. Nije bitno kako ćemo zaštititi svoju hranu, svoje resurse i svoje različitosti koje ne možemo prepoznati ni pred sobom. Bitan je predznak i plašenje da će našim europskim putem upravljati Moskva, mrski Dodik i nesposoban netko. Nije bitno što mi nemamo čime upravljati i što se pokazalo da su naši europski zadaci postali preteški.
U cijeloj se priči, pod strah od pogrešnih predznaka, provlači kako glavni pregovarač BiH s Europskom unijom treba biti sposoban i kvalitetan kadar. Možda, recimo, kao Slaven Kovačević koji predstavlja pred Europom sav bezobrazluk zloupotrebe predznaka.
Pitanje je što bi bilo kad bi ispalo da je baš taj kvalitetan i sposoban kadar drugačijeg predznaka od onih koji kritiziraju predavanje pregovaranja Dodiku. Ili je pravo pitanje je li predznak kritičara jedini dokaz sposobnosti i kvalitete?
Zajednica sa sobom
Bilo kako bilo, političko zabavljanje u zemlji koja jedva da prebroji glasove i koja donese zakon o neradnoj nedjelji kojeg nitko ne zna pročitati i koji se planira ne poštivati zbog predznaka, nastavlja se izbjegavanjem stvarnih problema.
A pravi su problemi tamo gdje se statističari, kada ne pišu sebi fiktivne putne naloge, pozabave prosječnim i stvarnim plaćama.
Šupljina u novčaniku nema predznak i ne postoji pregovarač koji je dovoljno sposoban i kvalitetan da ispregovara normalan život u zemlji koja bi kao u Uniju, u neki život u zajednici s drugim zemljama, a ne zna živjeti u zajednici sa samom sobom.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta
