Neuspjeh Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua da ostvare očekivanu i uvjerljivu pobjedu nad Iranom mogao bi imati dugoročne implikacije ne samo na ishod ovog rata i iransku ulogu na Bliskom istoku, nego i na američku moć drugdje u svijetu, upozoravaju analitičari za New York Times.
Iako je bio suočen s valom ciljanih ubistava lidera na samom početku napada 28. februara, Iran je uspio preokrenuti situaciju. Braneći se od vojno nadmoćnijih protivnika, nametnuo je svojevrsnu pat-poziciju i stekao ključnu prednost. Iako vojno slabiji, Teheran je odgovorio napadom na američke saveznice u Perzijskom zaljevu i zatvaranjem Hormuškog moreuza, otkrivajući dugoročnu ranjivost SAD-a. Od sredine marta, ovaj ključni plovni put za svjetsku opskrbu naftom, plinom i vještačkim gnojivom nalazi se pod kontrolom Irana i do danas nije potpuno otvoren. Time je Washington natjeran da obustavi napade na iranska energetska postrojenja, dok je Izrael morao obuzdati udare na Libanon.
"Strategija trokuta" kao ključni adut Teherana
U teoriji igara ova taktika se naziva trokutastom prisilom. Profesor na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, Daniel Sobelman, pojašnjava da u sukobu s bitno moćnijim protivnikom napadate ranjiviju treću stranu koja ima polugu uticaja na vašeg glavnog neprijatelja. U ovom slučaju, treća strana su arapske zemlje Perzijskog zaljeva koje su američke vojne i ekonomske saveznice.
Uz blokadu Hormuškog moreuza i prijetnje otvaranjem vatre na tankere, prelomni trenutak u ratu dogodio se 18. marta, nakon što je Izrael bombardovao iransko plinsko polje Južni Pars, inače najveće na svijetu. Iran je momentalno uzvratio bombardovanjem Ras Laffana, velikog postrojenja za ukapljeni prirodni plin u Kataru, te napadima na rafinerije u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. Poruka je bila jasna: ako Izrael ili SAD krenu na iranske energetske resurse, Iran će uništiti energetska postrojenja u cijelom Zaljevu. U roku od nekoliko sati, Trump je javno saopštio da izraelski napad nije bio koordinisan sa SAD-om i da novih udara na Južni Pars neće biti, čime je dosegnuta gornja granica eskalacije.
Ekonomski pritisak na Bijelu kuću pred izbore
Ovakav razvoj situacije doveo je do rekordnog skoka cijena nafte, čime je postalo jasno da će i sami Amerikanci platiti visoku ekonomsku cijenu rata kroz poskupljenje goriva i lančani skok cijena hrane. To je Irancima osiguralo značajnu političku prednost u trenutku kada se čak 64 posto Amerikanaca protivi ratu, a Trumpa i republikance u novembru čekaju izbori na sredini mandata.
Iako je primirje trenutno na snazi, Amerikanci i dalje blokiraju iranske luke, dok Teheran održava kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Nakon kontradiktornih poruka iz Washingtona o mirovnom sporazumu, Iranska revolucionarna garda uputila je najoštriju prijetnju do sada, najavljujući proširenje sukoba daleko izvan granica regije. Saopšteno je da će u slučaju ponovljene agresije regionalni rat prerasti u globalni, a razorni udarci stići na mjesta koja neprijatelj ne može ni zamisliti.