Mnogi vozači poznaju tu situaciju u gradskim gužvama, na obilaznicama, pa čak i na autoputu: posmatrate lijevu traku i čini vam se da napreduje brže od vaše. Odlučite se prebaciti, i odjednom se desna traka koju ste upravo napustili počinje kretati brže, dok vaša nova traka usporava.
Kanadski ljekar Donald Redelmeier i statističar Robert Tibshirani proučavali su ovaj fenomen u stvarnom saobraćaju. Zaključili su da, objektivno, brzine traka rijetko značajno odstupaju. Sve je zapravo pitanje percepcije vozača – naš mozak stvara pogrešan utisak da je "kod drugih uvijek bolje".
Zašto nas mozak vara?
Ključ je u načinu na koji naš mozak obraća pažnju. Primjećujemo vozila koja nas prestižu puno intenzivnije nego ona koja mi prestižemo. Svako vozilo koje prođe pored nas ostaje zapamćeno kao "gubitak", dok automobile koje sami prođemo često uopšte ne registrujemo jer smo fokusirani na put ispred sebe i traženje novih prilika za napredak.
Uz to, djeluje i tzv. selekcijska pristrasnost: primjećujemo samo one trake koje u tom trenutku izgledaju brže. Sporije trake ne registrujemo jer nam nisu relevantne, što dodatno pojačava osjećaj da smo baš mi "zaglavili".
Iluzija kontrole
Promjena trake nam daje lažni osjećaj aktivnog djelovanja i kontrole nad situacijom. Ipak, stvarna korist od stalnog prebacivanja u gužvi često je minimalna ili nikakva. Mozak nam stvara osjećaj da smo opet pogriješili, iako statistički gledano, prednosti najčešće nema.
Na saobraćajnicama s tri ili više traka ovaj efekt je još intenzivniji. Svaka dodatna traka povećava broj poređenja koje mozak vrši, stvarajući stalni dojam da postoji bolja opcija od one koju smo izabrali.
Istina je sljedeća, iako se čini da susjedna traka uvijek napreduje brže, u većini slučajeva brzina svih traka je vrlo slična. Strpljenje i ostajanje u istoj traci često su efikasnija strategija nego stalno manevrisanje, čak i kada nam mozak šalje potpuno suprotne signale.