Serija Prodigal Son premijerno je prikazana na Foxu 2019. godine i tada je djelovala kao popriličan rizik, s obzirom na to da ta mreža nije bila poznata po emitiranju ovakvih naslova, razuzdanih drama o serijskim ubicama koje od gledatelja traže empatiju prema liku koji već prije prve reklamne pauze prijeti odsijecanjem udova. Gotovo četiri godine nakon ukidanja, serija proživljava svojevrsni preporod. Međutim, snažna reakcija publike sugerira da je Prodigal Son od samog početka trebao biti prikazivan na streaming platformi.
Izgrađena oko odnosa oca i sina, podjednako psihološki triler i mračna crna komedija, serija se nikada u potpunosti nije uklopila u proceduralni kalup u kojem je bila predstavljena. Upravo taj nesklad učinio ju je kontroverznom tokom originalnog prikazivanja. Na Netflixu, međutim, iste one osobine koje su nekad dijelile kritičare danas joj pomažu da se izdvoji u prezasićenom prostoru opsjednutom true-crime sadržajem.
O čemu je zapravo „Prodigal Son“
Premisa je varljivo jednostavna. Malcolm Bright (Tom Payne) kriminalistički je profiler s gotovo zastrašujućom sposobnošću da razmišlja poput ubice, jer je uz jednog i odrastao. Njegov otac, dr. Martin Whitly (Michael Sheen), ozloglašeni je serijski ubica poznat kao „Hirurg“, odgovoran za više od 20 pažljivo isplaniranih ubistava.
Malcolm je još kao dijete prijavio vlastitog oca, ali se kao odrasla osoba potpuno promijenio: promijenio je ime, prekinuo sve veze s prošlošću i izgradio uspješnu karijeru kako bi izbjegao bilo kakve pravne ili moralne implikacije. No, kada se pojavi ubica koji oponaša očev stil, Malcolm je prisiljen ponovo se obratiti čovjeku od kojeg je cijeli život bježao, piše Collider.
Svaka epizoda donosi slučaj koji se rješava te sedmice, ali i postepeno razotkrivanje Malcolmova mentalnog stanja, obilježenog teškim PTSP-om, nesanicom i stalnim strahom da je na neki način povezan s očevim zlom. Serija tu ideju nimalo ne ublažava, Malcolm se doslovno veže za krevet noću, a ta sirova intenzivnost prožima svaku interakciju, posebno kada Martin počne ponovo uvlačiti sebe u sinov život.
Michael Sheen – tajno (i ne baš tajno) oružje serije
Velik dio reputacije Prodigal Sona počiva na izvedbi Michaela Sheena, i to s dobrim razlogom. Njegov Martin Whitly nije hladno, distancirano čudovište. Naprotiv, on je topao, pričljiv, teatralan i duboko posvećen ideji da bude dobar otac – što ga, paradoksalno, čini još jezivijim.
Umjesto da se u potpunosti osloni na arhetip Hannibala Lectera, Sheen igra Martina kao čovjeka koji svoje zločine doživljava kao neugodnosti, a ne kao moralne promašaje. Iako ima ograničeno vrijeme na ekranu, Sheen pokazuje izvanredan raspon, od šarmantnog i tužnog do zastrašujućeg, često u istom kadru. Ubistvo je za njega samo sredstvo do pravog cilja: emocionalne povezanosti sa sinom.
Tom Payne, noseći emotivni teret serije, Malcolma prikazuje kao nervoznog, sarkastičnog, impulzivnog i ne uvijek simpatičnog lika. Upravo te osobine ga čine težim za poistovjećivanje, ali mu daju dubinu. Što se više trudi dokazati drugima, i sebi, da nije poput svog oca, to se jasnije vidi koliko je Malcolm moralno siv, razapet između uloge heroja i potencijalne prijetnje.
Zašto je serija u početku bila toliko podijeljena
Nazivati Prodigal Son kontroverznom serijom manje ima veze sa skandalima, a više s njenim identitetom. Kritičari su se mučili s tonom koji je stalno skakao između brutalnih scena zločina, crnog humora i pojačane melodrame. Neki su prigrlili taj haos, hvaleći spremnost serije da bude čudna i pretjerana. Drugi su je smatrali derivativnom, ističući očite utjecaje Kad jaganjci utihnu i Crvenog zmaja, ali bez discipline prestižnih kabelskih drama.
Gledanost je jasno pokazala raskorak između odluke o ukidanju serije nakon samo dvije sezone i solidnih ocjena publike te kontinuirane podrške fanova. Presudili su padovi u live gledanosti, a ne manjak interesa, problem koji su streaming platforme u međuvremenu u velikoj mjeri riješile.
Zašto „Prodigal Son“ bolje funkcionira na Netflixu
Na Netflixu Prodigal Son djeluje oslobođeno. Bez sedmičnog rasporeda i pritiska oglašivača, tonalni zaokreti više ne izgledaju kao greške, već kao svjesne kreativne odluke. Binge gledanje ublažava ponavljanja, dok se psihološki ulozi lakše prate kroz epizode koje se nadovezuju jedna na drugu.
Serija također profitira od savremenih navika gledanja. Publika je danas navikla na moralno kompromitirane protagoniste, serijalizirane traume i žanrovske hibride koji se ne ponašaju „pristojno“. Ono što je nekad bilo „previše“ za televizijske mreže danas se uklapa u širi streaming kriminalistički boom.
Prodigal Son nikada nije bio pravi fit za Fox, i upravo zato nije preživio. No, njegov Netflix preporod pokazuje da serija nije bila neuspjeh, bila je pogrešno smještena. Snažne glumačke izvedbe, izopačena, ali uvjerljiva porodična dinamika i spremnost da se suoči s nelagodom čine je danas relevantnijom nego što je bila 2019. godine.