Mikroskopski magnetofosili pronađeni u sedimentima na dnu Sjevernog Atlantika možda predstavljaju dijelove unutrašnjeg “GPS sistema” drevnih morskih životinja, koje su koristile Zemljino magnetsko polje za navigaciju na velike udaljenosti, saopštili su naučnici.
Istraživači kažu da su fosili, oko 50 puta manji od širine ljudske dlake, napravljeni od snažno magnetisanog minerala magnetita, koji sadrži željezo i smatraju da su nekada bili dio morskog organizma.
Razni primjeri ovih fosila pronađeni su u slojevima starim i do 97 miliona godina, a naučnici su godinama raspravljali da li su biološkog porijekla ili ne. Nova studija koristila je trodimenzionalno snimanje kako bi odredila magnetnu strukturu jednog fosila, čestice magnetita u obliku sićušnog sladoleda u kornetu, stare oko 56 miliona godina. Utvrđeno je da fosil ima karakteristike optimizirane da otkrivaju jačinu i pravac Zemljinog magnetskog polja.
Unutrašnjost fosila sadržavala je zatvoreno magnetsko kolo, što znači da je čestica mogla služiti za stvaranje magnetorecepcije, osjećaja magnetskog polja, kod neke životinje, pomažući joj u navigaciji.
“Pokazujemo da velika magnetizacija znači da bi čestica bila optimizirana da otkriva promjene u jačini Zemljinog magnetnog polja od mjesta do mjesta, što je ključni dio stvaranja prirodnog ‘GPS sistema’. To bi omogućilo životinji da se zaista geolocira, a ne samo da zna, na primjer, gdje je sjever”, rekao je Reach Harrison, profesor na Univerzitetu u Cambridgeu.
Iako se zna da migratorne životinje poput ptica, riba i insekata koriste Zemljino magnetsko polje za navigaciju, način na koji to rade i dalje nije potpuno jasan. Jedna hipoteza je da se magnetitne čestice u njihovim tijelima poravnavaju sa magnetskim poljem, poput igle na kompasu.
Određivanje kojoj životinji su fosili pripadali ostaje izazov, jer nisu pronađeni u vezi sa drugim ostacima tijela. Pretpostavlja se da su mogli pripadati migratornim vrstama, poput jegulja, koje prelaze Atlantski okean i koriste okeanske struje da stignu do svojih staništa.
Organizam odgovoran za magnetitne fosile mogao je biti i mikrob, jer ove čestice podsjećaju na magnetozome koje proizvode određene bakterije, iako su magnetozomi oko 20 puta manji.
Naučnici smatraju da bi ove čestice mogle biti povezane sa magnetoreceptivnim ćelijama i djelovati kao senzori, generišući mehanički ili električni signal kojim je organizam detektovao jačinu i pravac magnetskog polja. Na taj način, organizam je imao “magnetni čulni sistem”, pandan našem čulu vida, koji mu je omogućavao sigurnu navigaciju koristeći lokalnu jačinu i pravac magnetskog polja planete kao vodič.