Opet smo se nagledali i naslušali svega i opet smo, po tko zna koji put odmahnuli rukom na sve ono što se događa u ovoj dogođenoj zemlji.
Pokušaj SIPA-e da naoružana papirima provjeri čime su naoružani oni koji čuvaju Milorada Dodika završio se upitnikom kojeg se svi boje zagrebati i uskličnikom kojeg mnogi ne žele prihvatiti kao surovu istinu.
Dodiku nitko ne može ništa
A ta je istina, kojoj se smijemo i kojoj odmahujemo, je to da je država, opet po tko zna koji put, pokazala kako je aljkava, nejaka i kako je nakrivo nasađena. Pokazalo se, ma koliko trubači trubili da su institucije jake i odlučne, da su mehanizmi uhodani i spremni i da nema ništa svetije i jače od jedne jedine, kako jedan čovjek može stati pred sve to izvikano i razgoliti sav jad sustava koji jedva da uspijeva držati pod kontrolom mirujući promet u lokalnim zajednicama.
Dodiku, barem za sada, a to za sada predugo traje, nitko ne može ništa. Lider svega i svačega – on tvrdi da će izboripokazati i svakoga - u Republici Srpskoj, koji uči od Aleksandra Vučića, srbijanskog oblizavača i iskakača iz hladnjaka, pravi parade gdje god stigne i prosipa velike isponavljane izjave na svakom koraku. A onda se slučajno pojavi na javnom servisu u kojem gledamo silna klanjanja veličini o kojoj svi govore da će pasti, a ne pada.
Slušamo iste priče sa svih strana i pokazivanje mišića onih koji su vidno oslabjeli i onih koji skrivaju da su obezglavljeni i slabi. Vidimo i nametanje odluke stranca o zabrani financiranja Dodikove stranke iako mi sami nismo nikada mogli nametnuti odluku da ta stranka, kao i sve druge, transparentno troši naš novac. I onda mislimo da je odluka Christiana Schmidta pobjeda, a ne naš poraz.
Lomljenje kopalja i jezika
Za to vrijeme, gledamo i slušamo cirkus u vladajućoj koaliciji i oštrenje na Dodiku otupljenih zubi. Predstava koja se viđa u državnom Domu naroda pokazatelj je da stvarno ova zemlja, ovakva, onakva kakvu je pojedinci žele, nema nikakve šanse da napravi koračić naprijed.
Kafanske priče onih koji štite narode, lomljenje kopalja i jezika oko dnevnog reda kojim se štiti Nikola Špirić i na kojem se izbjegavaju izmjene izbornog zakona – samo zato jer se nemaju više na kome oštriti zubi - znak su da nešto u zemlji treba mijenjati. A to nešto nije samo znak i predznak u sastavu vladajućih niti je to šminka nekakvih zakona koje ni Europu, zabavljenu sobom, više ne zanimaju.
Zemlju, ako stvarno mislimo živjeti u njoj, a ne životariti, preživljavati i prepucavati se do neke nove, veće pucnjave, treba mijenjati iz temelja.
Trebale bi sve zapjenjene strane staviti na stol svoje želje i svoja viđenja u zemlji u kojoj se ne vidi ništa od pretrpane politike. Trebalo bi potom podvući crtu, bez povlačenja crta, pa naći zajednički nazivnik, razgoliti vlastite frustracije i vidjeti koja su rješenja za njih.
Prisjetiti se potom zacrtanih ravnopravnosti kakve ne postoje samo od Daytona nego se u našim specifičnostima provlače kroz svaki pokušaj stvaranja sustava na ovim prostorima. I onda se iskreno pogledati u oči i reći želimo li zemlju za sve nas ili ćemo se nastaviti gurkati laktovima u skupim košuljama koje, nakon što izmrcvare dnevni red, odalame po porciju napada na jedne i druge, i podignu dnevnicu za vraćanje zemlje unatrag.
Zapet ćemo opet
Ne shvate li usijane glave da se o zemlji može pričati za zajedničkim stolom, a ne prepričavati i izmišljati njezinu povijest i budućnost, te glumatati njezinu snagu, nećemo daleko.
Zapet ćemo opet na prvoj većoj prepreci i vratiti se na početke naših početaka, na mjesto na koje nas vrati osobni i politički ego i s kojeg onda ne mrdamo dok nam netko ne udijeli kakvu sadaku i umjetni iskorak radi svojih, a ne naših poena.
Ne prihvati li svaka od zagriženih strana svoju ulogu u građenju države, ne shvate li neke strane da njihovo viđenje države zemlju vodi u propast, nema nam druge nego nastaviti glumiti da smo sila i pretvarati se da ne postoje sile veće od države.
Ne shvatimo li da smo svi mi krivi što postoje neulovljivi, što sami ne znamo kazne za greške i što ne znamo nagrade za živote, gledat ćemo kako se SIPA prosipa, kako se sipaju političke pobjede, likovanja i prijetnje, a kako život sipa između prstiju i prolazi dok glumimo da smo jaki, jednaki i jednakiji.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne održavaju nužno uređivačku politiku Raporta.