Princip da reforme vode članstvu u EU više ne važi za države Zapadnog Balkana, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung u opširnoj analizi. Da li BiH i susjedne zemlje treba samo finansijski i ekonomski pridružiti Uniji?
„Poslije pada Željezne zavjese je Evropska unija svojim komšijama na istoku dala obećanje koje je bilo jednostavno i uspješno: postanite kao mi, i onda ćete biti jedni od nas“, piše novinar Michael Martens u analizi za FAZ, prenosi DW.
„U maju 2004. je to vodilo prijemu osam nekadašnjih komunističkih država kao i Kipra i Malte. Tri godine kasnije uslijedile su Rumunija i Bugarska, iako nisu ispunjavale centralni kriterij – funkcionalnu pravnu državu. U ljeto 2013. se Hrvatska kao posljednja prinova provukla kroz briselska vrata. Od tada su ta vrata zatvorena", piše Martens u tekstu objavljenom na portalu lista i, nekoliko dana ranije, u štampanom izdanju.
„Za šest balkanskih država koje žele da pristupe EU – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju – poruka je jasna: više ne važi stari princip da angažovane reforme u jednom trenutku vode članstvu u EU“, stoji u tekstu.
„Niko to nije jasnije iskusio nego Sjeverna Makedonija koja je na zahtjev Grčke čak promijenila ime države kako bi mogla da otpočne pregovore sa EU. Ipak, poslije grčkog veta uslijedio je francuski pa bugarski, ovog puta zbog navodno ukradene historije i jezika slovenskih Makedonaca. Proces proširenja je prepun političkih zamki koje nemaju mnogo veze sa reformskim naporom zemalja kandidata“, navodi se u analizi.
Čitavi dijelovi regiona na Zapadnom Balkanu odumiru zbog iseljavanja – najviše u pravcu EU, koja zemljama regiona zatvara vrata
Dodaje se da na Balkanu više nisu iznenađeni, nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron u julu 2019. u Beogradu jasno rekao da EU neće primati nove članice dok se sama ne reformiše. Podsjeća se da priča nije nova: još 2005. godine je berlinska Fondacija za nauku i politiku (SWP) u jednoj publikaciji primijetila „rastući zamor od proširenja“ i pitala se „da li je zaista punopravno članstvo u EU jedina opcija za dugoročnu stabilizaciju“ država Zapadnog Balkana.
„To pitanje je aktuelnije nego ikad“, piše sada Martens. „Ako članstvo nije realno – kako onda EU da se odnosi prema regionu? Kako da očuva utjecaj i suprotstavi se političkim rivalima poput Rusije, Kine i Turske? Postoji gomila ideja, i mnoge nisu nove."
Podsjeća se na tekst koji su u maju 2003. u New York Timesu objavili premijer Srbije Zoran Živković, premijer Albanije Fatos Nano, te hrvatski i makedonski predsjednici Sjepan Mesić i Boris Trajkovski. Oni su još tada tražili da zemlje Zapadnog Balkana imaju pristup kohezionim fondovima EU – dakle da finansijski budu tretirane kao članice EU, iako ne bi imale pravo glasa u Briselu.
O tome za Frankfurter govori i Dušan Reljić, šef briselske kancelarije SWP: „Stanovništvo Zapadnog Balkana ne prelazi 3,5 posto ukupnog stanovništva u EU. Ako se mjeri prema privrednoj snazi, značaj regiona je još manji. Dakle, ne radi se o ogromnim sumama već o najviše tri milijarde eura godišnje. Ali ispravno uloženi strukturni finansijski podsticaji mogli bi mnogo toga da pokrenu u regionu“, navodi Reljić.
On ukazuje da čitavi dijelovi regiona odumiru zbog iseljavanja – najviše u pravcu EU. Bez finansijske podrške, smatra Reljić, „društva regiona će iskrvariti“.
„Bitan dio privrednog rasta koji su Rumunija i Bugarska posljednjih godina dostigle, uprkos smanjenju stanovništva, potiče od toga što te dvije države koriste strukturne i kohezione fondove EU.“
Dušan Reljić ide i korak dalje – bez ekonomskog jačanja srednje klase, ne može se očekivati jačanje pravne države.
„Srednja klasa nije garant, ali jeste preduslov liberalne demokratije. Trenutno odlaze veliki dijelovi srednje klase. Mnogi ostaju u prekarnom položaju i prihvataju svaku vrstu populizma jer više ni u šta ne vjeruju“, kaže Reljić za FAZ.
Novinar Michael Martens dodaje da godinama postoje različite varijante prijedloga da se Zapadni Balkan primi u Evropski ekonomski prostor kojem, osim država EU, pripadaju i Island i Norveška. Podsjeća se da su države regiona privredno ionako sasvim okrenute u pravcu EU sa kojom obavljaju oko tri četvrtine trgovinske razmjene.
„Zaista, Turska, Rusija ili Kina – na čiji se utjecaj na Balkanu često dramatično upozorava – privredno skoro da ne igraju ulogu u regionu (osim, u slučaju Moskve, u energetskom sektoru). Mjenjačnice od Beograda do Tirane nude eure, dolare i švajcarske franke, ali ne rublje ili turske lire. Ali ideja da bi države regiona trebalo da se pripreme za učešće u Evropskom ekonomskom prostoru do sada je često odbijana od Beograda do Tirane. Tamo u toj ideji vide pokušaj da se kandidatima za EU podvali surogat EU“, piše u tekstu.
Za frankfurtski list je govorila je i Vesna Pusić, šefica hrvatske diplomatije u vrijeme ulaska u EU, koja ideju o ekonomskom i finansijskom uključivanju regiona u EU smatra smislenom, ali ukazuje i na primjere Poljske i Mađarske koje naginju modelu „iliberalnih demokratija“ iako uživaju u evropskim sredstvima. Svoju analizu Martens zaključuje ovako:
„O novim pristupima se mora diskutovati jer u proces proširenja u njegovoj izvornoj formi više niko u regionu ne vjeruje. I to iz dobrih razloga.“
