Prsten koji čini više od 20 jama, od kojih su neke duboke 10 metara i široke pet metara, proteže se u luku dužem od 1,6 kilometara.
U središtu se nalaze drevne lokacije Durrington Walls i Woodhenge, 2,9 kilometara sjeveroistočno od Stonehengea, gdje su graditelji tog kruga održavali ritualne gozbe.
Nakon primjene niza savremenih naučnih tehnika, istraživači tvrde da su jame verovatno napravili neolitski ljudi prije oko 4.500 godina.
Istraživači kažu da bi iskopavanje jama u krečnjačkom tlu Wiltshirea zahtijevalo ogromnu količinu planiranja i truda.
Vođa istraživača, profesor Vincent Gaffney sa Bradford University, kaže da je ta velika struktura predstavljala „kosmološki stav“. „One povezuju Durrington Walls i drugu lokaciju u Larkhillu, nasip od prije oko hiljadu godina. Tako je ucrtana granica u pejzaž, izdvajajući oblast od posebnog značaja.“
Jame oko Durrington Walls otkrivene su prvi put 2020. godine i odmah su proglašene jednim od najimpresivnijih drevnih lokacija u Britaniji.
Otkriće prstena od jama dodatno je učvrstilo reputaciju Salisbury Plaina kao izvanredno važne vjerske lokacije za neolitske ljude u Britaniji.
Ova oblast je dom Stonehengea, ali i šireg niza međusobno povezanih ceremonijalnih struktura, kamenih krugova i grobalja iz kamenog doba.
Durrington Walls, koji se nalazi u epicentru prstena od jama, predstavlja „superkrug“ za koji se vjeruje da je najveći u Velikoj Britaniji. Slično tome, obližnji Woodhenge bio je ogroman drveni spomenik napravljen oko 2500. godine prije nove ere, sa šest koncentričnih krugova od stubova različite veličine koji su formirali ovalni spomenik širok 40 metara.
Međutim, naučnici se pitaju da li su jame zaista iskopali ljudi ili su to možda prirodne odlike pejzaža. U novom istraživanju profesor Gaffney i koautori predstavljaju nove naučne dokaze koji potvrđuju da su jame delo ljudi.
Pošto nijedna tehnika sama nije mogla dati sve odgovore, istraživači su primijenili niz metoda da bi otkrili tačnu strukturu jama.
Prvo su koristili tehniku električne tomografije koja mjeri promjene električnog otpora na površini kako bi se utvrdila veličina podzemnih struktura.
Zatim su pomoću radarskog i magnetnog snimanja procijenili dubinu i oblik.
„Ovo nije bio dokaz da su ih napravili ljudi“, rekao je Gaffney. „Zato su ekstrahovani uzorci jezgra sedimenata i primijenjen je niz tehnika, uključujući novu geohemiju, radi karakterizacije prirode tla.“
Optički stimulisana luminescencija korištena je za utvrđivanje kad je tlo posljednji put bilo izloženo Sunčevoj svjetlosti, a „sedDNA“ da se direktno iz zemlje izvuče biljna i životinjska DNA.
Ovo je otkrilo da svaka jama ima isti obrazac ponavljajućih slojeva, počevši od kasnog neolita – što bi bilo izuzetno malo vjerovatno da se dogodilo prirodnim putem.
Također je identifikovana DNA ovaca i goveda, što sugeriše da je oblast prstena od jama bila naseljena i obrađivana u to vrijeme. „Ovo potvrđuje da je struktura – vjerovatno najveći prahistorijski spomenik barem u Britaniji, namjerno napravljena na terenu koji je i sam izuzetan“, kaže profesor Gaffney.
Pokazujući da su ove jame iskopali ljudi, istraživači pokazuju da su drevni ljudi u Britaniji bili mnogo organizovaniji nego što se mislilo. Veličina strukture demonstrira da je njihovo društvo bilo sposobno da planira i motiviše veliki broj ljudi u vjerske svrhe.
Prsten od jama je toliko veliki da se ne može vidjeti s jedne na drugu stranu, ali ipak ocrtava gotovo savršen krug oko Durrington Walls. Ova pravilnost sugeriše da je pozicija jama određena pomoću brojanja koraka, što implicira da su ljudi u drevnoj Britaniji imali numerički sistem. Ako je tako, ovo bi mogao biti jedan od najranijih dokaza sposobnosti brojanja u neolitskoj Britaniji.
Međutim, vjerovatno nikad nećemo saznati zašto su tačno ove jame napravljene, kažu istraživači.
Stonehenge kroz četiri faze izgradnje
Stonehenge koji danas vidimo bio je posljednja od četiri faze izgradnje, okončane prije 3.500 godina.
Prva faza – Prva verzija Stonehengea bila je veliki krug (henge) sa jarkom, nasipom i Aubrey holes, vjerovatno iz vremena oko 3100. godine prije nove ere.
Aubrey holes su okrugle jame u krečnjaku, široke i duboke oko jednog metra, sa strmim stranama i ravnim dnom. Formiraju krug sa prečnikom od oko 86,6 metara.
Iskopavanja su otkrila kremirane ljudske kosti u krečnjaku, ali same rupe vjerovatno nisu napravljene da budu grobovi, već kao dio vjerske ceremonije.
Nakon ove prve faze, Stonehenge je bio napušten i nedirnut više od 1000 godina.
Druga faza – Najdramatičnija faza počela je oko 2150 godina prije nove ere kada su oko 82 „bluestones“ donesene iz planina Preseli u jugozapadnom Walesu.
Smatra se da su te stijene, od kojih su neke teške četiri tone, dovučene na valjcima i sankama do voda Milford Haven, gdje su prenesene na splavove.
Stijene su putovale duž južne obale Walesa i uz rijeke Avon i From prije nego što su ponovo izvučene na kopno u blizini Warminstera i Wiltshirea.
Završni dio puta uglavnom je išao preko vode, niz rijeku Wyly do Salisbury, a zatim Avon do zapadnog Amesburyja. Čitavo putovanje bilo je dugo oko 380 kilometara, a stijene su na konačnoj destinaciji postavljene u centar tako da formiraju nepotpun dvostruki krug.
U istom periodu, originalni ulaz proširen je i podignut je par sarsen peščenjaka.
Bliži dio Avenue, koja povezuje Stonehenge sa rijekom Avon, izgrađen je u liniji sa ljetnim izlaskom Sunca.
Treća faza – Oko 2000 godina prije nove ere, stigli je sarsen kamenje, veće od „bluestones“.
Vjerovatno je doneseno iz Marlborough Downs, oko 40 kilometara sjeverno od Stonehengea.
Najveća od tih stijena teška je oko 50 tona, a transport vodom nije bio moguć, tako da se smatra da su donesene pomoću sanki i konopaca.
Računice pokazuju da bi bilo potrebno 500 ljudi da vuku jednu stijenu, sa još 100 da postavljaju valjke ispred sanki.
Ove stijene raspoređene su u spoljni krug sa kontinuiranim gredama radi horizontalne podrške. Unutar kruga, pet triliths, struktura od dva uspravna kamena bloka i trećeg položenog preko njih kao greda, postavljeni su u obliku potkovice, što se može vidjeti i danas.
Četvrta faza – Ova završna faza izvedena je odmah nakon 1500 godina prije nove ere. Tada su manje bluestones preraspoređene u potkovicu i krug koji se mogu vidjeti danas.
Prvobitni broj kamenih blokova u krugu od bluestones vjerovatno je iznosio oko 60, ali su uklonjeni ili polomljeni. Neki su ostali kao patrljci ispod površine tla.