U svakodnevnom životu često čujemo: „Bio je tako dobar čovjek, ne znam zašto je umro!“ Međutim, važno je kako osoba umire. Smrt je bitna za ljudsko samopoimanje i nije uvijek samo negativna.
Ima li života bez smrti?
Nema života bez smrti. Simonton je razgovarao s umjetnicima o smrti. Jedan skulptor je pred smrt rekao: „Ja bih prikazao smrt u obliku Krista". Na pitanje da li je Hrist razapet, odgovorio je: „Ne, Hirstovo vaskrsnuće.“ Smrt je prirodan proces; nemoguća je bez života, a život bez smrti bio bi beskrajan i bolan.
Smrt je nagrada i predah, nenormalna je samo kad iznenada nastupi dok je osoba još u usponu i puna snage. Postoje priče o ruskim seljacima koji su u starosti, kada više nisu mogli raditi, mirno umirali nakon rituala pred ikonom, bez patnje.
Primjer vojnika
U svojoj praksi Simonton je imao pacijenta, vojnika s rakom. Godinama se liječio dok jednog dana nije pao na postelju. Tada je rekao: „Gotovo je, umirem!“ I umro je za nekoliko dana, bez fizioloških razloga, jednostavno je odlučio umrijeti. Ovo pokazuje da ljudi mogu “projektovati” svoj trenutak smrti.
Dan smrti, kao i dan rođenja, nisu slučajni. Statistika pokazuje da se datumi rođenja i smrti često podudaraju među generacijama, npr. djed umire mjesec dana nakon rođenja unuka, ili baka umire u srijedu, a unuka se rodi u subotu.
Klinička smrt i drugi život
Simonton je radio na Onkološkom institutu i jednom prilikom razgovarao sa ženom koja je tokom operacije doživjela kliničku smrt. Njeno srce je prestalo kucati, ali je reanimirana. Ona je opisala kako je osjećala da joj se duša odvojila od tijela i vidjela događaje oko sebe – uključujući i svoju kćerku i komšinicu koja je donijela haljinu. Ovaj fenomen pokazuje da psiha ostaje prisutna, iako duša “nije vidljiva”.
Ljudi različitih karaktera različito doživljavaju smrt:
Šizofreni žele da umru, ali da drugi ne vide njihovo tijelo.
Epileptoidi žele aktivno učestvovati u svojoj smrti.
Cikloidi žele umrijeti okruženi porodicom.
Neki žele umrijeti u prirodi, uz izlazak sunca ili na plaži.
Monah kojeg je Simonton upoznao rekao je: „Ne zanima me okolnost moje smrti, važno je da umrem u vrijeme molitve, zahvaljujući Bogu na životu i ljepoti Njegovog stvaranja.“
Simonton zaključuje da nije na nama da saznamo što se dešava „tamo gore“. Važno je živjeti život najbolje što možemo. Ako želimo da nas ljudi pamte, trebamo rađati djecu i njegovati dobre porodične odnose, to su jedini koji će znati da smo postojali i pričati o nama kad nas više ne bude.