Nije ni ram za skicu moje domovine, a nije ni "Visca el Barca, Visca Catalunya".
Hvalospjev je od jednom mladiću iz Čuništa pokraj Olova, ali sasvim zaslužen.
Edin Višća, omaleni desnokrilni, brzonogi fudbaler turskog Bašakšehira, do prije nekoliko godina prosječnog istanbulskog kluba (osnovan 1990.), od sinoć se može pohvaliti da je šampion. Sinoć je u karijeri postigao svoj vrhunac, popeo se na tron.
Da sutra ovaj skromni primjer istinskog dobrodušnog bosanskog insana završi karijeru, moći će reći da je ona bila vrijednija od mnogih drugih puno bogatijih i sadržajnijih.
Imao je Edin i svojih igračkih mana, ali niti su njegove igračke vrline razlog panegiricima, niti to što je njegov klub sinoćnjom pobjedom Konyaspora nad Trabzonom osvojio prvi naslov prvaka Turske ikad.
Višću, skoro kao i ponajbolje naše fudbalere svih vremena iz njegove generacije, Edina Džeku i Miralema Pjanića treba cijeniti i slaviti zbog ljudskih i sudbinskih karakteristika i pameti koje su isključivi krivac zašto ovaj fudbaler jeste to što jest.
Ne sam, Edine
Krenimo od mane. Edin Višća možda je mogao iz Željezničara otići u bolji klub nego što je Istanbul Bašakšehir. Nije spletom čudnovatih okolnosti. Amar Osim koji je prvi prepoznao istinski talenat i enorman potencijal u tada mladom Višći bio je toliko iznerviran njime da ga je pusio da ode bilo gdje, uz koliko-toliko pristojno obeštećenje. Ispostavit će se da je tadašnjih 400-450 hijada eura bila mala cifra za igrača takvog kalibra.
Znao je to i Osim koji ga cijenio onliko koliko i jeste njegova realna vrijednost, no i Višći kao da je u jednom trenutko bilo dosta svega. Na utakmici u Širokom Brijegu u prvom kolu jedne od posljednjih sezona drugog mandata Osima u Želji, Višća je ušao u igru pred kraj, a onda je u posljednjim sekundama povukao kontru i sa još jednim igračem izašao sam pred golmana.
Umjesto da doda i da se lopta kao od mantinelu odbije od drugoga, on je odlučio nerezonski biti sebičan i tu mu je u Želji bio kraj. Prethodno je još jedna anegdota vezana za Višću. Došli nekakvi da ga gledaju 2011. a Osim? Uopće ga nije stavio da igra od početka. Imalo je to tada sve svoje zašto...
Iako će Osim reći da je Višća jedan od najboljih igrača kojeg je on sam otkrio, maksuz otišavši na neku utakmicu banovićke Budućnosti, bez da ga je neko preporučio, Edin je morao nastaviti svoj fudbalski put u Istanbulu.
I tu će kroz sve ove godine pokazati da se radi ustvari o atipičnom fudbaleru, o čovjeku koji da nije uopće iz tog svijeta. Nikada Višću niko nije vezao uz bilo kakav skandal, njegovo ime spominjalo se isključivo u pozitivnom kontekstu, a novinari koji su ga posjećivali u Istanbulu mogli su se uvjeriti i koliko je široke ruke i otvorena srca.
Poremetiti se nije dao
Ni to međutim nije razlog zbog čega je Višća velik. On je grdosija zbog jednog danas potpuno teško susretljivog fenomena - vjernosti.
Od dolaska u Bašakšehir svake naredne godine on je igrao bolje nego prethodne i između svake te sezone novinari su ga selili od Bešiktaša, preko Fenera do Galate, najslavnijih tamošnjih klubova, a u međuvremenu "postajao" je i igračem Arsenala i srodnih velikana. I kao što bi bilo logično da ga to sve uzdrma, demotivira, poremeti, nijedna ta špekulacija, nijedno nagađenje, a kad se ništa od toga ne dešava ispadne i provokcija, nisu utjecale na Višću niti ga kočile.
Štaviše postajao je sve veća alfa, pa i za omege poput Robinha, Adebayora i inih velikana koji su dolazili u goste Višći.
Edin, skromni, pošteni, radišni i bogobojazni fudbaler iz Olova, etablirao se kao istanbulski Totti, prepoznatljivi fudbaler prvaka Turske koji to nije postao na ime, već dugotrajnim radom, upornošću i sistematskim unaprijeđivanjem.
Svima za primjer. Živio Višća, živio Edin, živio Bašakšehir. Lijepo je da ih ima u ovakvom svijetu.
