U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport će objavljivati dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica.
Ovaj serijal otvaramo dijelovima hit-knjige Senada Avdića "Gole godine", koju je probirljiva čitalačka publika s nestrpljenjem iščekivala. "Gladne godine" na nedavno okončanom Sarajevskom sajmu knjiga bile su među najprodavanijim knjigama.
Pogled iz prvog reda
Svoje prve novine kupio sam na kiosku u Švrakinom selu u rano ljeto 1971. godine. Bio sam četvrti razred Osnovne škole “Pavle Goranin”, do kraja školske godine ostalo je bilo još nekoliko dana. Bio je ponedjeljak, a novine su bile zagrebačke “Sportske novosti” koje su donosile rezultate sportskih događaja održanih minulog vikenda. Prethodnog dana, u nedjelju, nogometni klub “Hajduk” iz Splita pobijedio je ljubljansku “Olimpiju” i osvojio titulu prvaka Jugoslavije, prvu nakon mnogo godina. Utakmicu u Splitu nipošto nije želio propustiti moj amidža Ćamil, koji me je u pred‑formativnim godinama inficirao ljubavlju prema “biloj boji”.
Amidža Ćamil je u našu zajedničku porodičnu kuću godinama iz dana u dan donosio sve važne novine, dnevne, sedmične, povremene... koje su izlazile u Jugoslaviji, a kako je tog svečanog ponedjeljka amidža boravio i slavio u Splitu, zagrebačke “Sportske” sam morao nabaviti lično da bih radosno guštao u euforičnim izvještajima iz Splita. Nakon završetka nastave, opkladio sam se sa svojim školskim drugom Predragom Pecom Miličevićem da ću pogoditi ime i prezime svakog novinara u “Sportskim novostima” ako mi on samo kaže o čemu dotični novinar piše.
“Dopisnik iz Tuzle?”, pitao je Peca.
“Bajro Đapo.”
“Izvještač s utakmice Dinama?”
“Milivoj Nikolić.”
“Dopisnik iz Sarajeva?”
“Dragan Moldovan!”
Odgovarao sam kao u transu prije nego što je Peca odustao i ispunio opkladu – odveo me u slastičarnu i platio bozu i šampitu.
“Ti ćeš biti novinar, je li tako?”, upitao me školski drug.
“Ja sam već novinar”, odgovorio sam nadmeno.
Čini se da nisam baš sasvim bio u krivu: gotovo da i ne pamtim sebe iz nekog vremena u kojem nisam bio, na ovaj ili onaj način, ovisnik o novinama – bilo da je riječ o dječijoj grozničavoj radoznalosti i zagledanosti u dnevne listove i magazine koje su mi odrasli donosili, ili o kolporterskim jutrima tokom kojih sam u srednjoj školi donosio drugima dnevne novine na vrata, kačio ih na šteke pretplatnika na Otoci, Čengić Vili, Aneksu...
Kako je za svoje pjesničko iskustvo portugalski bard Fernando Pessoa govorio da to nije zanimanje, nego poslanje, tako nekako i ja vidim poziciju novinarstva. Naučio sam tada, a ni danas ne mislim bitno drugačije, da se novine, općenito, dijele jedino na zanimljive i one druge, koje to nisu. U prvim čitalačkim iskustvima, neobično mi je zanimljiv bio zagrebački “Vjesnik u srijedu” (VUS). Bio je lijepo, zavodljivo upakovan, s mnogo krasnih fotografija i fino odmjerenom dozom politike, koja mi je bila odbojna, ali i tema koje su me zaista zanimale – sport, kultura, putopisi, reportaže... Dosadan mi je bio NIN s gustim, gotovo neprohodnim (a o nerazumljivosti da i ne govorim) tekstovima prošaranim malim, blijedim, jedva razgovijetnim fotografijama i s lošom štampom. Zanimljiv mi je bio sportski nedjeljnik “Tempo”, ukusno ilustriran, aktuelan i informativan, a dosadan sarajevski “Svijet”, s izuzetkom rubrike “Inspektor je stigao”, s kongenijalnim policajcem Crkvenjašem u glavnoj ulozi...
Nisam, dakle, ni u najturobnijim projekcijama vlastite novinarske perspektive mogao zamisliti da bih se kao novinar ikada mogao zanimati ili baviti ičim drugim izvan sporta, kulture i muzike, a pogotovo da će me tematski – ali i sudbinski – okupirati politika, njeni akteri, njihovi odnosi i posljedice.
Posebno su me sve negdje do osamdesetih godina prošloga vijeka odbijale memoarske knjige koje su objavljivali manje ili više značajni, utjecajni, zanimljivi autori, političari, povjesničari, državnici, novinari... U bibliotekama sam u širokom luku zaobilazio police s takozvanom “memoarskom građom”, knjige Churchilla, Dedijera, Milana Stojadinovića, Rodoljuba Čolakovića...
Dakle, sve sam mogao zamisliti, osim da ću ikad, zaikad ispisati rukopis koji je sada pred vama, a iza mene... Da ću, dakle, napisati tekst u kojem sam okupio svoje iskustvo, intenzivno, stresno i bolno sticano tokom dvije godine u kojima se raspao čitav jedan svijet u kojem sam živio i u kojem je živjelo dvadesetak miliona stanovnika zemlje u kojoj smo do tada funkcionirali kako‑tako podnošljivo i koliko‑toliko skladno i beskonfliktno. Imao sam ludu sreću, ili nesreću, a možda i nešto malo sirovog novinarskog instinkta da te dvije godine (1987–1988) zapleta – a ne raspleta kako ih je nazvao glavni pokretač destrukcije i nasilja Slobodan Milošević – posmatram iz “prvog reda”, da se srećem i razgovaram s glavnim akterima krize jednopartijskog političkog sistema koja je nedugo nakon događaja koje opisujem tragično mutirala u krvavi, nemilosrdni rat.
Osvrćući se na događaje i međusobne obračune unutar jugoslovenske komunističke vrhuške krajem osamdesetih godina, hrvatski filozof Boris Buden je dvadesetak godina kasnije napisao da se “u izravnim televizijskim prijenosima – unutar potpuno okoštale birokratske ljušture razvio pred našim očima sukob ljudi od krvi i mesa, protagonista političke, ali i ljudske drame, o čijem ishodu je ovisila naša sudbina”.
“Tada se po prvi put”, nastavio je Buden, “iz one tajnovite tmine, iz koje su se do tada na naše glave sručivale sudbonosne odluke čiji nastanak je ostajao za nas najvećom tajnom, napokon pojavili konkretni donositelji i zastupnici tih odluka i ideja, svi oni Miloševići i Kučani, Čkrebići i Stojčevići, Tupurkovskiji i Šuvari, razgolićeni u svojoj ljudskoj pohlepi, strahu, gluposti i đavolskoj lucidnosti, beskrupuloznosti i naivnosti, ukratko, u svojoj ljudskoj golotinji.”
Ova knjiga se na bavi politološko‑sociološkim i etno‑nacionalnim uzrocima koji su doveli do događaja o kojima u njoj pišem, ona je, prije svega, subjektivni pokušaj da se ponudi, iz ličnog ugla, vlastitom kožom stečen i plaćen uvid u najkrupnije političke, ekonomske i socijalne teme na kojima se raspadala jedna državna zajednica. Tvrdnja da je ta kriza bila prirodan i neminovan rezultat naopakog, nedemokratskog, jednopartijskog, pa i totalitarnog društvenog uređenja socijalističke Jugoslavije, stoji, ali ne nudi potpunu istinu i tačnu dijagnozu. Da je u srcu jugoslovenske krize stajao (samo) nedemokratski režim, onda se danas – kada sve bivše jugoslovenske republike (i jedna pokrajina) slave skoro više od tri decenije demokratske tranzicije i političkog pluralizma – ne bi na podjednako dramatičan način iznova otvarala sva ona pitanja koja su generirala raspad Jugoslavije praćen svirepim ratovima.
Idejna podloga političkih sukoba republičkih vlasti, a kasnije i oružanih ratova, bili su velikodržavni projekti, na štetu Bosne i Hercegovine i Crne Gore, prije svega. Ta ideja nije napuštena ni nakon više od stotinu pedeset hiljada mrtvih u ratovima iz devedesetih godina.
I za kraj, trudio sam se, u najvećoj mogućoj mjeri, da ovaj rukopis pišem iz perspektive vremena u kojima su se opisani događaji i odvijali. Nastojao sam da u njih ne učitavam, ili da – tehnikom “naknadne pameti” – ne upisujem ono što će se odvijati kasnije i proisteći iz “godina zapleta”. Nisam se uopće trudio da sakrijem vlastite zablude, ili da resetiram sopstvenu zbunjenost, odnosno da zaobiđem “bijele mrlje” vlastite profesionalne i ljudske biografije.
Nastojao sam da u rukopisu koji je pred Vama ne budem pametniji, ozbiljniji i zreliji nego što sam bio tih godina. Od naknadne pameti, mnogo mi je bliža moja tadašnja pamet, kao i recentna glupost, bezazlena naivnost i entuzijazam bez pokrića...