U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz knjige Baršunasta domovina Vesna Evans, koji je s češkog preveo Hasan Zahirović.
Dragi dnevniče,
u podrumu smo. To znači da se prilično puca, doduše, ne toliko da moramo ići u sklonište. Više volim sklonište, jer je zabavnije, tamo je i Amela. U podrumu se kriju samo ljudi iz našeg ulaza, a osim mene i brata, ovdje je još ostalo troje djece – dvoje mališana i Ivana. Ivana mi je draga, pa se igramo i pričamo, ali ovdje nema baš puno prostora i roditelji se stalno motaju okolo.
Zato je prekjuče, kad smo bili u pravom vojnom skloništu, to tek bilo nešto uzbudljivo, kao iz akcijskog filma. Sklonište je ogroman betonski prostor smješten ispod zemlje, nedaleko od naše zgrade. Kad mnogo puca i kad je velika opasnost i kad se tamo sakrije skoro cijela naša ulica, opet ima dovoljno mjesta i za igru žmire. Toliko puta sam se igrala pored tog skloništa, a nikad mi nije palo na pamet da pogledam šta se nalazi u toj betonskoj gromadi. Čudno, zar ne?
Ivana me kopira, počela je i ona da piše dnevnik. Pa fino, barem ću imati malčice vremena za sebe. Zapravo, uopšte mi nije dosadno. Mama je danas izvadila slatkiše iz nekih svojih rezervi (prije rata je napravila vlastitu rezervu hrane), pa nas je sve obradovala. Zajedno smo večerali, roditelji su se smijali, a tata je čak svirao gitaru, što odavno nije, iako sam ga toliko puta molila. Zna jako lijepo svirati Boba Marleya. Oči mi se već sklapaju od umora, moram završiti.
Laku noć.
21. 4. 1992.
Dragi moj dnevniče,
priča se nastavlja. Već treći dan je potpuni mir, samo povremeno izdaleka čujemo neke detonacije, doduše, stvarno rijetko i u daljini. Na kraju smo uspjeli nagovoriti naše da nas puste vani, samo su rekli da se ne smijemo razdvajati. Odmah je nastao mali problem, jer se brat htio igrati s dječacima, a Marko mi se više ne sviđa jer sam zaljubljena u jednog pjevača (neću reći kojeg, da mi se roditelji ili brat ne bi smijali slučajno ako nađu dnevnik), pa sam htjela ići kod Amele da dresiramo njenog Ričija i mog Cukija. Cuki nije baš moj, skitnica je, ali mi je najdraži pas lutalica kojeg sam ikad imala-nemala. I on mene najviše voli. Triput zaredom me je čekao ispred ulaza i prati nas čak i do skloništa. Crno-bijel je, jedno oko mu je smeđe, a drugo plavo. Cuki je malen i luckast, ali Riči nas sve čuva, pa se starija djeca boje i budu ljubazna prema nama. Zna da sjedne, legne, čeka, donese štap i laje po naredbi. Ali Cuki isto zna da ispuni neke naredbe, zna sjesti i odazvati se na poziv. Pogotovo kad imam nešto za njega, a ja mu uvijek ostavim komadić svoje užine. Jako je pametan i vjeran, tako da više ne želim vučjaka nego njega.
Malo sam se s bratom posvađala oko toga šta ćemo raditi, ali na kraju smo se složili da će dječaci tražiti metke, a mi ćemo se pored njih igrati s cukama. Malčice smo pokušali da naučimo Cukija i Ričija da nanjuše metke, ali nisu to nikako kontali. Marko nam je objasnio da prazni meci više nemaju nikakav miris, pa ih psi ne mogu osjetiti. Tako lijepo je to rekao da mi se opet počeo malo sviđati. Brat ih je našao devet, pobijedio je, pa je momcima zadavao zadatke. Denis je trebao poljubiti Amelu, pa se sav zacrvenio i počeo mucati, a Amela je odbrusila „fuj“, tako da se sva zezancija završila i onda smo ispunjavali bezvezne zadatke, poput obilaženja kuće ili zvonjenja na vrata i bježanije. Osim toga, kad je mama vidjela naše „dragocjenosti“, uhvatila ju je histerija. Nismo razumjeli u čemu je problem, jer su već iskorišteni. Tako smo Adi i ja odlučili da igru s mecima sljedeći put radije ne spominjemo, osim ako mama baš direktno ne upita. Usput, neko je sinoć razbio izlog u trgovini i sve pokrao. A baš sam juče nagovorila roditelje da nam kupe dva kinderjajeta. Znači, ništa od toga.
Ovdje ću stati, idemo igrati karte s roditeljima. Sada se povazdan igraju nečeg s nama, jer ne mogu na posao zbog barikada, pa imaju gomilu vremena.
Bye, bye!
Porodica Obramović je nakon tri sedmice rata odlučila otići kod poznanika u Njemačku. Tako je otišla i posljednja porodica iz komšiluka, koja, baš kao ni oni, više nije pripadala nikome. Kad je već tako, bolje je onda u Njemačkoj nikome ne pripadati. Nakon što je majka čula za njihove planove, samo je rekla: „Vidiš?“ Da, vidi. Vidi kako stanovnici pretvaraju Sarajevo u jadnu prostitutku, koju bez grižnje savjesti i nostalgije mijenjaju za Beč, Dresden, Stockholm, Beograd, Ljubljanu... odjednom su svi ti gradovi otmjeniji. A baš mu supruga vjernost zamjera.
Budući stanovnici Kölna zamolili su oca da bude tako ljubazan i da narednog dana pusti Ričija van. On je na to klimnuo glavom, tako da sada stoji u njihovom dnevnom boravku i čeka, dok oni pakuju posljednje stvari u kofere i plastične kese. Stvari ima mnogo, a otac se pita hoće li u prtljag ugurati i televizor, frižider, mašinu za veš i sto. Amela plačući grli vučjaka i obećava mu da će se uskoro vratiti. Pas, međutim, ne razumije njene riječi, niti je nanjušio njihovu izdaju (za to mu njuška ne služi), pa se ne želi maziti (sada nije vrijeme, ide se na izlet!), izvlači se iz zagrljaja, mota se oko svih da ga slučajno ne zaborave (povazdan skreće pažnju na sebe, mada nikad nije izostao s porodičnog odmora) i poskakuje, spreman za avanturu. Kad mu gazda naredi: „Sjedi i čekaj!“, poslušno sjeda i čeka, naćuljenih ušiju, nagnute glave. Ali on ne čeka kraj rata, ne razumije da to nisu koferi za odmor, već za cijeli život, da njegova porodica sad odlazi i putovaće s njima samo u Amelinom fotoalbumu, da ga neće tu zaboraviti, nego što je još gore, ostaviće ga namjerno. Zato im samo pokazuje kako je poslušan i strpljiv, te da će čekati na komandu „Slobodno!“ dok se sve stvari ne ukrcaju, pa će tek onda potrčati i uskočiti u gepek auta. To sad prvi put u životu neće dočekati (pa ni mače se ne bi moglo ugurati unutra), a otac ga vidi kako zbunjeno čeka, čak i dok se vrata zatvaraju. Šuti i očito poslušno sjedi dok se vrata zaključavaju. Tek kad su sišli u prizemlje, začuli su se lavež i cviljenje. Sada se čuje samo nekoliko pucnjeva iz daljine. Prvi put zvuk rata smiri oca, mada ga u istom trenu i prestravi – jer ono gore što čuje je zavijanje životinje koja još nije shvatila stečenu slobodu, dok je ova pucnjava razumljiv jezik smrti, koji proždire ljudsku slobodu.
Ocu ostavljaju ključ od stana s jednostavnim zadatkom – sutra ujutro treba otključati i otvoriti vrata, pustiti psa, ponovo zatvoriti vrata i zaključati obje brave. Usput, može uzeti štagod mu zatreba, ima nešto hrane u špajzu i frižideru, a ako želi, neka slobodno proda frižider ili čak televizor. Pomisli, ko bi uopšte kupovao frižider u koji se ionako nema više šta staviti, ali ništa ne kaže, samo klimne i poželi im sretan put.
Kad idućeg jutra dođe u stan, pas skače i vrti se, ocu se učini da se još i smije, što ga razveseli, pa i sam poskoči od radosti. No, ovu klaunovsku etidu, životinja iznenada prekine; skoro minutica naivne razigranosti, prije nego što shvati da se iza očevih leđa ne skriva njegova porodica. Čak mu i džepove njuši. Kao da se neko u njih može sakriti! Ali psu izgleda sve stvarnije od pomisli da su ga ostavili i da se neće vratiti. Ponovo se smiri, vrati se na svoje mjesto, opet je to onaj poslušan pas, ali zašto ih još nema? S nevjericom naginje glavu, s jedne na drugu stranu, dok mu otac pokazuje vrata i moli da izađe. Bespomoćni otac u tom trenutku i povikne: „Hajde, briši! Čuješ li?“ A Riči sad od straha zacvili, ali se ne pomjera.
„Otišli su, razumiješ? U Njemačku. Pobjegli su i više se neće vratiti. Ni meni se to ne sviđa, bili su jedini prijatelji u blizini koji su se brinuli za Adina i Maju... Jednostavno su nestali, bla-bla-bla i doviđenja. Više te neće hraniti, ni maziti, pa se s tim pomiri i budi muškarčina!“
Muškarčina? Je li to govori psu ili samom sebi?
Čini mu se da ga Riči sluša, da ga pokušava razumjeti, ali shvatiti apstraktne opise, jednostavno nadilazi pseće mogućnosti. Ne samo razumjeti riječi, već, prije svega, stvarnost da se nisu zadržali na poslu, već da su otišli daleko i nadugo, i njega nisu poveli sa sobom. Shvata da je i on sam zbunjen jednako kao i ovo četveronožno stvorenje – odavno više ne razumije cijelu situaciju.
„Ti se očito ne možeš brinuti sam o sebi, jelde?“
U špajzu pronalazi dvije vreće granula, šakom mu naspe u zdjelicu i dolije mu vode.
„Eto me sutra, a ti ćeš otići, jasno?“
Pripitomljena životinja, međutim, ne odlazi, sjedi tamo, uvijek na istom mjestu. Nakon deset dana još uvijek leži i kad otac uđe u stan, čak ni glavu ne podigne. Shvatio je situaciju, mada ipak ostaje. Isto kao što je i otac shvatio, ali ni on ne želi da ode.
2. 5. 1992.
Oprosti što ti se dugo nisam javila! Još se nisam navikla, moram te zadavati za zadaću, pogotovo kad već mjesec dana nemam nikakvih domaćih zadataka.
Od sinoć smo u skloništu. Spava se na nekim zahrđalim metalnim krevetima na sprat, djeca u jednom dijelu, a roditelji u drugom. Saša nam je rekla da su to pravi zatvorski kreveti, pa je bilo još uzbudljivije spavati na spratu. Adi me je pokušao nagovoriti da on večeras spava na gornjem dijelu kreveta, a da ću onda ja, zauzvrat, moći gore spavati tri noći zaredom. On misli da sam glupa – tata je rekao da će Amerikanci uskoro zaustaviti pucnjavu i da ću se vratiti u svoju dosadnu sobu i onu glupu roze postelju koju imam od svoje pete godine.
Odrasli uopšte nisu spavali, jer su zabrinuti, a mi nismo spavali jer nas niko nije pazio, niko nas nije ni tjerao, a ovdje ima baš puno djece, što znači beskonačno igranje. Sad nas je zaista manje, od roditelja smo čuli da su navodno pobjegli, preselili se, neki čak u druge zemlje. Najviše pričamo o tome šta je ko čuo od odraslih, mada ponekad nisam sigurna da djeca ne izmišljaju te priče kako bi postala važna. I ja, tu i tamo, nešto dodam, jer želim postati spisateljica, pa je to ipak nešto drugo – to je, u suštini, moj posao. Znamo, svakako, da su odrasli uplašeni – plaču, zabrinuti su i stalno se nešto dogovaraju. Nekad se i svađaju i prave scene. Mi, djeca, složili smo se da je odlično bez škole i da rat, zapravo, nije tako loš kao što se priča. Roditeljima se, međutim, naše mišljenje ne bi svidjelo, pa se samo nadam da ovo nikada neće pročitati. A ako kojim slučajem i pročitaju, evo poruke: Trebali biste se stidjeti i definitivno ste izgubili pravo da me učite šta se smije, a šta ne!
Već četvrti dan ne znam gdje su moja najbolja prijateljica Amela, Riči i cijela njihova porodica. Mama je, onako usputile, rekla da su pametno uradili što su otišli. Ali kuda i na koliko, to mi nije rekla. Zašto ih roditelji nisu pitali? Pa i oni su njihovi prijatelji. Nadam se da će se brzo vratiti – imam toliko toga da joj kažem!
Neko je upravo čuo da se rat razbuktao, navodno, već zvanično. Ako je to tačno, onda je to stvarno bezveze, jer ni sklonište nas neće zauvijek zabavljati. A žao mi je i mame i tate. Mrze rat i uopšte ih ništa ne razveseljava, samo se ponekad nasmiješe, onako na silu, da Adi i ja ništa ne pitamo. Počeli su opet raditi, i to ne samo kad je neko bolestan u skloništu, nego i na ulici ili kod kuće. Odjednom čujemo zvono, koje nas sve u početku prepadne. Ispred zgrade onda obično stoji neko kome treba pomoć, pa ili dođe kod nas u stan ili se mama i tata brzo spakuju i odu. Zbog toga više ne možemo računati na svakodnevne igre. Baš me zanima kad ćemo konačno uspjeti odigrati onu planiranu žmiru, jer sam smislila skrovište u kojem me niko, ama baš niko, neće nikad pronaći!
Furam za ostalima – izgleda da se upravo sad priča nešto zanimljivo. Čini se da je neka „totalna blokada grada“ baš razbjesnila roditelje, jer je nastao užasan haos, a ovaj put mi, djeca, stvarno nismo krivi za to.
Ćao!
5. 5. 1992.
Ah, dnevniče!
Danas se desilo nešto što ti moram odmah ispričati, jer je strašno važno. Ruke mi se još tresu i kad čuješ šta mi se dogodilo, sigurno ćeš mi oprostiti ovaj švrakopis.
Prvi put sam vidjela mrtvaca! Više ne znam ko ga je prvi pronašao, ali vijest se brzo proširila i odjednom su se tamo okupila sva djeca iz naselja. Bila sam strašno radoznala – to se ne doživljava svaki dan – ali kroz gomilu se ništa nije moglo vidjeti. Srećom, ugledala sam Adija i nekako se progurala do njega, pravo u prvi red.
Pronašli smo ga u napuštenom dijelu, nedaleko od naše zgrade, gdje nam je svima bilo strogo zabranjeno ići. Naši bi poludjeli da su išta naslutili, ali nije bilo izbora – morali smo. Žena je ležala, izgledala je malo starija od mame, ali mlađa od nene. Nisam je ranije vidjela. Bila je upucana, ali je izgledala mirno i tiho, potpuno drugačije od onog povrijeđenog susjeda koji je vrištao dok ga je tata liječio. Oko nje nije bilo puno krvi, samo mala crvena lokvica ispod glave. Neka djeca su je čak dodirivala po rukama i nogama, ali ja nisam mogla – previše čudno mi je to bilo. Najgore je što je smrdjela. Nisam znala da mrtvi ljudi tako brzo počnu zaudarati. Ili možda leži ovdje već duže, a nikoga nije briga? Šta bi se uopšte trebalo uraditi s njom? Trebalo bi je pokopati, kao što smo sahranjivali naše lutalice, pse i mačke, ali ona vjerovatno nekome pripada. Onda mi je sinulo – ta žena koja leži ispred mene je nečija mama, kćerka, sestra. Osoba koja se više nikad neće nasmijati, trčati, nekoga zagrliti, neće više slaviti rođendane. Ona zapravo više ne postoji, iako je tu, tik ispred mene. Shvatila sam i da će ta mrtva žena nekome sigurno mnogo nedostajati. Pomislila sam kako bi bilo strašno da se to dogodi mojoj mami, da se ona odjednom nađe ovdje, a svi je gledaju. U tom trenutku došao je jedan stariji momak, sve nas otjerao, kleknuo pored nje, plakao i ponavljao: „Mama, mama! Ne! Mama, probudi se! Hajde, ustaj, idemo kući!“ A ja, iako sam tek nedavno napunila deset godina, znala sam da se ona neće više nikada probuditi, ali taj momak to nije znao. Odjednom sam se od svega uplašila. Počela sam plakati, zagrlila sam Adija i rekla mu da odmah želim ići kući. Neka djeca su mi se smijala i govorila kako se nemam čega bojati, da mi ona ne može nauditi jer je mrtva. Jedan dječak mi je čak rekao da gledam i počeo je udarati nogom u nju. U tom trenutku taj stariji momak, njen sin, ustao je, odgurnuo dječaka od svoje mrtve mame i vikao na sav glas da odmah odemo ili će nas pobiti. Svi su utihnuli, a ja sam brže-bolje pobjegla kući.
Pred ulazom me je brat zaustavio i zamolio da se smirim, da roditelji ništa ne smiju saznati o današnjem danu, jer bi se onda bojali i više nam ne bi ništa dozvolili. Obrisala sam suze i obećala mu da ništa neću reći. Ali kad sam vidjela mamu i tatu, odmah sam ih zamislila kako leže na zemlji u lokvici krvi, a Adi i ja ih dozivamo, baš kao onaj veliki momak što je molio svoju mamu da ustane i ide s njim kući. Više se nisam mogla kontrolisati, čvrsto sam ih zagrlila i rekla da ne želim da ih neko upuca. U tom trenutku sam se kukavički rasplakala i sve im ispričala. Mama me je zagrlila i preplašeno rekla tati da moramo otići odavde. Ali nismo se nimalo pomjerili, pa sam se uplašila da možda ne halucinira i da sam je bezveze previše uplašila. Naravno, roditelji su se poslije toga odlučili da nas više ne puštaju vani. Brat je bio ljut, ali ne onoliko koliko sam mislila da će biti.
Poslije sam pitala mamu zašto mrtvi ljudi tako smrde, a ona mi je objasnila da se gospođa, možda, upiškila ili ukakila, jer nakon smrti mišići više ne mogu ništa zadržati, pa se sve opusti, i ponekad se desi nezgoda. E, tada sam odlučila da ću, prije nego što umrem, prvo ići u WC.
Idem sad spavati, dnevniče, iako se bojim, jer znam šta ću sanjati.
Tvoja kukavica Maja!