U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz nedovršenog romana Bekima Sejranovića „Chinook”. Priča s autobiografskim elementima o piscu koji se bori s ovisnošću prepliće se s vestern pričom o junaku Žutokosom. Iako nedovršen, roman zajedno s pričama “Miss Misery na otoku Susku“ i “Sto trideset sati bez sna“ zaokružuje Sejranovićev književni svijet i služi kao svojevrsni epilog njegovog stvaralaštva.
Roman je s norveškog jezika preveo Mišo Grundler.
I.
Prolog
Priča koju ću pokušati ispričati istinita je, bar u onoj mjeri u kojoj prepričani snovi to mogu biti. Prepričavanje nikada ne može u potpunosti prenijeti osjećaje, oblike i boje, a ne možeš biti siguran ni u simbole ili odnose s ljudima koje susretneš u snu. Sve je u biti istinito, ali istodobno sve je iskrivljeno na neki čudnovat, nerealan način pa sam znao provesti sate i dane razmišljajući o tome kako protumačiti doživljaje iz sna.
I, dakako, sve ovisi o sjećanju. Znanost kaže da zaboravljamo devedeset posto snova. To je možda istina, ali kako to možeš znati kad mi često ne zaboravljamo samo sadržaj sna nego zaboravljamo da smo uopće sanjali?
Naposljetku, kako možeš znati da se nisi probudio u novi san? Možda se svaki put budimo i nastavljamo drugi san?
“And I said: Dream‑la‑la‑la‑la‑la...”, pjevao je tip imenom Morrissey.
1.
Posljednji lov na lisice
Nema ničega osim borova i smreka na obližnjim, niskim brežuljcima. Iza njih ogoljeni gorski vrhunci protežu se unedogled. Nema životinja na vidiku, nema zvukova, samo vjetar što šušti u iglicama borova i suhoj travi.
Neko vrijeme vlada mir i ne događa se ništa. Kao da promatraš bezvremenu sliku gorskog krajolika.
Iznenada primijetiš da se nešto miče u visokoj travi, niz usku livadu omeđenu brezikom. Izdaleka doimaju se kao dvije brze, crne lopte, samo što je jedna lopta malo dulja i ima dug, kitnjast rep. Lisica. Manja lopta ispred nje zec je što bježi da spasi živu glavu.
Lisica će ubrzo uhvatiti svoj obrok, hrana joj je potrebna da se udeblja za zimu i ona je neumoljiva. Mora misliti na svoje lisičiće. Moguće da je tako.
S druge strane, čini se da se zec odviše udebljao da bi mogao bježati, jer lisica mu se toliko približila da je dugouško vjerojatno već mogao osjetiti njezin vonj. Vonj smrti.
Jednoga dana obrazi ti se rumene, drugog su blijedi ko smrti sjene. I on se nadebljao za zimu, jer zna da ga čekaju dani glađu iscrpljeni, puni smrtnih prijetnji.
Odjednom: buuum!
Smrt je došla. Doletjela u vidu metka.
Lisica je naočigled posrnula i utonula u travu. Zec je nastavio bježati u cik‑cak liniji nesvjestan da je njegova smrt iznenada umrla. Ta smrt spasila je zecu život.
Pušteno mu je da pobjegne u život. Zbog života. Nestao je hitro u prvom grmu.
Iz drugoga grma, iznad kojeg se još dizao oblak dima, ustala je ljudska figura, dotad dobro zakamuflirana, gotovo nevidljiva... Vidjelo se da se čovjek zadovoljno smiješi.
Bio je, kako u Americi kažu za krupne ljude, visok više od šest stopa, duge svijetle kose i još svjetlije, ali malo kraće brade. Na glavi je nosio iznošenu, prilično pohabanu krznenu kapu. Polaganim, ali dugim i odlučnim korakom krenuo je prema lisici koja više nije davala znakove života.
– Satima sam te lovio – reče mrtvoj životinji kao da je navikao razgovarati sa životinjama, živima ili neživima – i naposljetku sam te ulovio.
Nakon toga zgrabi životinju za šiju, podigne je do razine očiju i promotri koliko je velika.
Nedugo potom jahao je kroz šumu, kroz uske, duge livade, preskakao potoke i provlačio se kroz šipražje kako bi se vratio u svoj logor. Ondje je stajala brvnara od starih, oborenih trupaca, koje je pričvrstio, a zatim ispred ulaza podigao mali trijem oslonjen na tri trupca nabijena u tlo. Malo dalje udesno stajao je velik drveni okvir na kojem se sušilo lisičje krzno. Mazga koja ga je čekala u logoru pozdravila ga je ozlojeđeno poput stare babe: ia‑iaaaa‑ia, no bilo je teško ocijeniti je li to izraz zavisti prema konju ili vječitog, ali dobroćudnog prigovaranja vlasniku, jahaču, koji se trebao odavno vratiti i dati joj svježe trave.
Bez oklijevanja objesio je netom ubijenu lisicu na stablo s glavom prema dolje, izvukao krupni, lovački nož i počeo joj, već uvježbanim pokretima, derati krzno. Sve se vrijeme zadovoljno smiješio. Ne znam je li što govorio dok je to činio, ali ne bi me iznenadilo da je razgovarao sam sa sobom ili s konjem ili čak sa životinjom kojoj je derao krzno.
Nije neuobičajeno da čovjek razgovara sam sa sobom ili s “nečim” kad većinu vremena provodi sam.
U bilježnicu je zapisao: – Bilo je to krasno krzno crvene lisice. S njim sam imao dovoljnu zalihu krzna. Dobro mi je išlo u prvoj sezoni otkako sam postao traper. I za nekoliko dana vraćam se u utvrdu, jer već je kasna jesen.
Vidim ga kako jaše lijepim, gorskim krajolikom, dok za njim kaska mrzovoljna, ali uporna mazga naprćena osušenim krznima. Prolazi livadom prekrivenom suhom travom i razgovara s konjem.
– Jesen je baš lijepa, zar ne?
Životinja ne odgovara. Nema neko posebno mišljenje o jeseni, rekao bih da sam sveznajući pripovjedač. Ali kada bi pripovjedač bio sveznajući Bog ili tko već, za kog bi vraga čitatelj vjerovao baš njemu? Ili njoj. Ja, dakako, nisam sveznajući i pripovijedam “u prvom licu” pa jasno da ni meni ne možete posve vjerovati. Ali to već znate. Ako ni u što drugo, u to možete biti sigurni, da mi ne možete vjerovati.
Čitam njegove bilješke i zamišljam neke scene, a on piše da su zatim došli do rječice, koju su svladali bez većih poteškoća i, što je još važnije, krzna im se nisu smočila. Nastavili su polagano prema vrhu brijega, koji nije bio suviše strm. Sve je bilo dobro dok nije ugledao dim.
O tome pripovijeda ovako:
– Kad sam ugledao dim, pomislio sam da su to drugi traperi. No kad sam se uspeo navrh brijega, naišao sam na neko indijansko pleme, koje je podizalo zimski logor. U to doba nisam imao mnogo iskustva s Indijancima pa sam ih odlučio zaobići. Bilo ih je najmanje stotinu. Potom sam začuo topot kopita koji se ubrzano približavao. Ptice su preplašene prhnule iz grmlja i s obližnjih stabala. Bili su to ratnici. Mnoštvo njih. Skrio sam se u visoku travu. Teški, olovni strah prikovao me uza tlo. Projahali su pored mene u galopu, no konj posljednjeg jahača iznenada je zarzao i propeo se tik do mene. Konj me osjetio. Da se jahač okrenuo, gledao bi me ravno u lice. Podigao je glavu i onjušio zrak. Poput zvijeri. Lice mu je bilo smireno. Nepomično. Nepronično. Kao isklesano u kamenu. Zaurlao je: “Hjaaa!!!” i sjurio se prema logoru. Mogao sam prestati držati dah. Otpuzao sam kroz travu i šipražje i sjurio se niz brijeg prema konju i mazgi u šumi. Odjahao sam natrag do potoka i neko vrijeme slijedio njegov tok. Stigli smo do goleme čistine i nastavili jahati do kraja dana. Te večeri nisam zapalio vatru.