U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica.
Ovog puta donosimo odlomak iz knjige Nathana Thralla "Jedan dan u životu Abeda Salame". Autor je za ovu knjigu dobio Pulitzerovu nagradu i bit će gost 10. Međunarodnog festivala književnosti "Bookstan" koji će biti održan od 2. do 5. jula u Sarajevu,
Nakon što su ga pustili iz zatvora, Abed je dobio novu ličnu kartu, zelene boje, kako bi se znalo da je bivši zatvorenik. Uobičajene lične karte na Zapadnoj obali bile su narandžaste, ali bivši zatvorenici su dobivali zelene u različitim periodima, u zavisnosti od toga koliko su dugo bili u zatvoru i zbog čega. Abedova je važila šest mjeseci. Bio je to efikasan način ograničavanja kretanja, čak i kad je odslužio kaznu. Vraćali su ga s kontrolnih punktova kad god bi pokazao zelenu ličnu kartu. Ponekad su prema njemu bili grubi ili bi ga prebili. Odustao je od pokušaja da napusti Anatu, prihvatajući dodatnu šestomjesečnu kaznu.
Drugačije obojene lične karte bile su prilično nov način regulisanja kretanja Palestinaca u okupiranim teritorijama. Od početka izraelske vladavine, vojna uprava im je dozvoljavala da se kreću prilično slobodno po Zapadnoj obali, Gazi, Istočnom Jerusalemu i izraelskim teritorijama od prije 1967. Osim ako nije bilo generalne zabrane kretanja, Palestinci su mogli doručkovati u Ramali, ručati u Jerusalemu i večerati u Haifi, pod uslovom da se vrate kući do jedan ujutro.
To se promijenilo tokom intifade, s pojavom još komplikovanijeg sistema ograničenja. Izrael je postavio kontrolne punktove u okupiranim teritorijama, duž granica od prije 1967., i između Istočnog Jerusalema i Zapadne obale. Mogućnost prolaska kroz njih ovisila je od boje lične karte, mjesta rođenja na okupiranoj teritoriji, starosti, pola i historije hapšenja ili pritvaranja.
Zelena lična karta poprimila je drugačije značenje nekoliko godina kasnije. Troškovi intifade uvjerili su Izrael da bi bilo lakše upravljati okupiranim teritorijama preko posrednika. Zbog toga su Izraelci dopustili rukovodstvu PLO‑a u izgnanstvu da se vrati u Palestinu i predvodi ograničenu samoupravu u okupiranim urbanim oblastima. Izrael je zadržao kontrolu nad matičnim knjigama i sistemom dozvola, odlučujući ko može ući, izaći ili se nastaniti u kojim dijelovima teritorije, ali dao je novonastaloj Palestinskoj samoupravi simboličnu ulogu u izdavanju ličnih karti po odobrenju Izraela. Za stanovnike Zapadne obale, Palestinska samouprava je odabrala da promijeni boju ličnih karti iz narandžaste u zelenu, staru boju bivših zatvorenika. Abed je mislio da je to prikladno; svaki Palestinac je bio neka vrsta zatvorenika, od djece do predsjednika Palestinske samouprave, kojem je također bila potrebna dozvola Izraela da bi izlazio i vraćao se.
Postzatvorski boravak u Anati nije bio toliko loš. Abed je ponovo zauzeo svoju poziciju lokalnog vođe Demokratske fronte. Intifada je i dalje bila u punom zamahu. Čim je povratio svoju narandžastu ličnu kartu, koja mu je dopuštala da uđe u Jerusalem, Abed se zaposlio kod Ghazlinog oca, Abu Hassana, uspješnog poduzetnika koji je radio uglavnom na izraelskim projektima u gradu, gdje je plata bila znatno viša nego u Anati. Abed je radne dane provodio s Ghazlinim ocem i Hassanom, njenim starijim bratom. Zbližili su se. Abed je zvao Abu Hassana amidža, što je bio izraz naklonosti i poštovanja. Jedan od Ghazline mlađe braće, koji je povremeno radio s njima i preko sestre se učlanio u DFLP, postao mu je dobar i doživotni prijatelj.
Abed nije volio da radi za Izraelce, posebno u naseljima, ali izdržao je to da bi ojačao svoj odnos s Abu Hassanom. Gradili su kuće širom grada: u Istočnom Jerusalemu naselje Pisgat Ze’ev; u Katamonu, imućnom kraju u kojem su nekad živjeli palestinski pravoslavci, sad izbjeglice u kampu Shuafat; i ultraortodoksnom naselju Bucharim, gdje su izgradili sinagogu za jednog od najpopularnijih rabina u Izraelu, Yitzhaka Kadurija, kabalistu iz Bagdada, koji je pratiocima dijelio amajlije za zdravlje i napredak.
Abed nije odustao od nade da će studirati pravo u SSSR‑u. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da uvjeri svog oca, konačno se opredijelio za novi pristup. Išao je kod očevih prijatelja i preklinjao ih je da razgovaraju s njim. “Nema razloga da mi to više brani. Već sam komunista.” Abedov otac je popustio. Ipak, dok je dokumentacija pripremana, Sovjetski Savez je propao. Abed nikada neće dobiti diplomu.
U slobodno vrijeme, radio je na prizemnoj kući koju je počeo graditi prije hapšenja, gdje je namjeravao zasnovati porodicu s Ghazl. Malo uzbrdo od kuće njenih roditelja, nalazila se na zemlji njegovog djeda na vrhu Dahiyat a‑Salaama, s jasnim pogledom na istok, sve do Mrtvog mora. Zajednički život u toj kući bio je i Ghazlin san koliko i njegov. Godinama su se sastajali potajno kako bi pregledali nacrte i maštali o budućnosti, birajući lokaciju za kuhinju, dnevni boravak, spavaću sobu.
Do tog trenutka, njih dvoje su bili zajedno sedam godina. Abed je imao dvadeset tri, a Ghazl dvadeset jednu, i školovala se za bolničarku. Njihova veza bila je tajna, ili makar kad govorimo o Ghazlinoj porodici. Ali bili su toliko često zajedno, i toliko očigledno zaljubljeni jedno u drugo, da su mnogi ljudi znali. Abedovi roditelji su uglavnom ignorisali to, iako su ljudi počeli obraćati pažnju na taj par. Bilo je samo pitanje vremena kad će Ghazlini roditelji saznati. Njen brat Hassan je već počeo sumnjati. Jednog dana je odlučno pitao zašto nosi A na ogrlici, a Abed Gh. Ghazl je rekla da ne zna šta Abed nosi, ali njena ogrlica je za njenu stariju sestru, Abeer. Na kraju je otac Abedu rekao kako je neprihvatljivo da se tako ponaša s djevojkom kojom nije oženjen. “Nisi tako odgojen”, rekao je. “Ako se želiš oženiti, imaš moju dozvolu.”
Abed je odlučio da je zaprosi. Rekao je Naheel i nekoliko minuta kasnije išli su do obližnje Ghazline kuće. Abed je sjeo s Hassanom i zatražio njenu ruku, dok je Naheel razgovarala s Ghazlinom majkom u drugoj sobi. Hassan i Ghazlina majka su im zahvalili i rekli da su im potrebna dva‑tri dana da se posavjetuju s porodicom.
Na gradilištu sutra ujutro, Abed je pitao Hassana ima li novosti. Hassan je rekao da je razgovarao sa svojim ocem, koji je morao razgovarati s Ghazlinim djedom. Obećao je da će sutra odgovoriti Abedu.