U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz knjige "Ljudi" Senke Marić.
1. decembar 2023., Mostar
Postoje mjesta i vrijeme iz kojih nikada nećemo otići.
Prethodne tri sedmice sam smrvila u pokušaje vraćanja u rutinu. Stvarni život se sastoji od ujednačavanja disanja. Ispunjavanju rupe do ručka (trebala bih pisati, ne pišem), nakon jutarnje kafe, a kasno je, podne debelo prošlo, znaš to, znaju svi koji me poznaju. Mada, ne znate da ne postoji pretjeran razlog za ustati iz kreveta, simulirati pokrete, svaki dan. Ne pričamo o depresiji, ne ovaj put. Ovo, jednostavno i bez buke, povišene ili stišane emocije, stane u rečenicu: Gdje je moguće stići?
I dalje živim u centralnoj američkoj vremenskoj zoni.
Zaspim u šest ujutro, ustajem oko dva poslije podne. Dok popijem kafu, već je mrak. To je u redu. Noćno sam stvorenje, nocturnal creature.
Galice su se vratile. Uljepšale pogled kroz prozor. Crne ptice kljucaju blještave japanske jabuke na ogoljenim granama, u Vahidinoj bašti. Sivo brdo i sivo nebo su pozadina. Gledaš li ih ikada? Možda će doći kasnije, kada stigneš do tačke u kojoj vrijeme istovremeno ubrza i uspori. Godinama sam mislila da se radi o vranama. Tokom neke posjete u decembru Faruk mi je rekao da su to galice. Ispričao je i mnogo drugih stvari o njima, sve sam zaboravila.
Nekada dođe u ribolov nadomak Mostara, bude mu hladno ili prevruće, nekad riba ne grize ili mu dopizdi, pa odem da ga pokupim. Dovedem ga kod nas, pa mu kuham, da ga domaćinski, bosanski, naški najedem. Nikada nisam osjećala riječ Bosna, Bosna i Hercegovina, u svom identitetu dok nisam u avgustu stigla u Ameriku. Bosna se javila kao odbrana od ludila, poroznosti stvarnosti, predrasuda upotrijebljena u svoju korist, talisman, zaštita kroz rečenicu: Nemam pojma, jebe me se, ja sam iz Bosne.
Nisam spremna vratiti se u Iowu, sjećati se, iako ni o čemu drugom i ne mislim. Jedanaest sedmica je učinilo da neću biti ista. Mirnija sam, možda. Ili je pomirena ispravnija riječ.
Potrebno je rewind vrijeme, sve do avgusta, krenuti u USA, Fall Residency, International Writing Program, IWP, trideset i četiri pisca iz najrazličitijih zemalja, od Egipta, do Finske, preko Holandije, Jemena, Poljske, Kine, Južne Afrike, Južne Koreje, Bugarske, Kine, Tajvana, Malavija, (važno je da ih sve pobrojim, nikoga ne zaboravim), pa Pakistana, Meksika i Argentine, Ukrajine, Dubaija, Nigerije, Nikaragve, Hong Konga, Jamajke, Kameruna, Fidžija, Kazahstana, Indije, Singapura, Turske, Japana, Izraela i skoro pa i Palestine, ali Yusri nije dobio vizu. Ipak, bio je u našoj online grupi do kraja, u sudaru naših stvarnosti, svjedočeći krhkosti istine, tog nemogućeg koncepta, a svijet se, činilo se, krenuo raspadati.
Ne znam postoji li još uvijek i ranija verzija mene, ja – najspremniji vojnik za svaku krizu, oslonac od nelomljivog materijala, što je situacija gora, bolja sam, mogu biti i intergalaktička ratnica, koža može izdržati lavu, uzgojit ću kožice među prstima, moje umjetne grudi ako ustreba bit će harpuni, oružje je na gotovs, nesvjesna da oružje sam ja, drugog nemam, ali dajem se do zadnjeg metka, noža na bajonetu za višu stvar. Gdje smo ako barem nekakva ideja vrijednosti ne postoji?
Čeznem za vremenom kada sam se zaljubljivala u knjige. Previše sam stara, previše cinična, seciram, posmatram mehanizme, brojim riječi. Tješi me Lacan, želja nikada ne može biti zadovoljena. Pamtim dan u Sarajevu, davno, s Lejlom sam hodala satima. Vrijeme je bilo nezdravo, jugovina i mokre ulice, vjetar jak. Govorila sam joj stihove, citirala sve zapamćene rečenice, trebalo mi je da to izgovorim, ishodam iz sebe. Nakon šest sati, ugledala je taksi i domahnula mu rekavši mi: Ti nastavi ako hoćeš, ja više ne mogu. Otrčala je, a ja produžila, do apoteke, tražeći tablete za smirenje. Dali su mi biljne.
Neki kažu da niko nije profitirao od raka kao ja. Naravno, ne meni direktno, čula sam. Dugo sam se pitala je li to istina. Srećom, uvidjela sam: uopšte nisam fina kako sam mislila. Ne postavljam više to pitanje. Ne postavljam nikakva pitanja. Galice kljucaju japanke, preostalo je malo i te blještave lopte, ta preuranjena, oskudna, mršava jelka će iščeznuti. Stvari jesu same po sebi. Nema upitnika. Kada sam bila bolesna bila sam ratnica. Primila bih kemoterapiju, nakon sedam dana u fotelji, bez glasa i snage da držim glavu uspravno, i jedne noći adrenalinskog napada, savršene jasnoće, bila sam u autu, ćelava i blijeda, na putu do Sarajeva, da vidim Lejlu. Sjedimo u njenom dnevnom boravku, satima pričamo o književnosti, najednom me spusti, sjetim se sebe, kažem nešto, ili ne kažem ništa, ona osjeti, vidi.
“Ti si, Senka, kao gušter.”
Izbacila me iz sunovrata, gdje god sam pošla stala sam zatečena, zagrcnuta smijehom.
“Kakav jebeni gušter, draga?”
“Pa, eto, ne znam ti baš tačno objasniti, ali znam šta god se desi, prepolovi te, ti opet izrasteš sebi taj rep i nastaviš kao da ništa nije bilo.”
To je istina.
Ostaje da vidimo gdje sam sad.
2. decembar, Mostar
Probudila sam se s mamurlukom krivice, stida, potrebom da obrišem sve jučer napisano. Poziv da pišem dnevnik dobila sam prvi put prije tri godine. Odbila sam. Ne sjećam se razloga koje sam navela, ali nisu bili istiniti. Tek kasnije, shvatila sam da nisam spremna da fragmenti mog života ponovo postanu javni. Iskustvo koje sam imala s romanom Kintsugi tijela je bilo naporno. Ljudi nisu uspijevali razlučiti između mene, stvarne osobe i mog književnog lika. Insistirala sam: nas dvije čak i ako to želim nikada ne možemo biti isto. Ona živi isključivo u dimenziji slova, rečenica, imenica, glagola i pridjeva, slici koju svako ko čita stvori za sebe. Dala sam joj dio sebe, ali nikada nećemo biti jedno.
Ovaj put, trebala bih dati sebe. Ako ikada pokušaš pisati, znat ćeš da je to nemoguće. Jednako kao i ne dati se, kada to ne želiš.