Informacija da je potpisan ugovor između Muhameda Sušića, sina velikog bh. pisca Derviša Sušića, i direktora "Buybooka" Damira Uzunovića o objavljenu kapitalnih djela – romana "Tale" i polemičke knjige "Parergon" – koja su posljednji put objavljena u Sarajevu 1980. godine, izazvala je oduševljenje kod ljubitelja dobre pisane riječi.
U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport donosi odlomak iz knjige „Parergon“ Derviša Sušića.
U višenacionalnoj zajednici stepen nacionalne ravnopravnosti prvo je pitanje pravičnosti datog sistema uopšte. Jedina moguća pravičnost je ona koja svoj istorijski hod u bolje gradi na dijalektičkom jedinstvu nacionalnog i klasnog. Samo u glavama borniranih dogmata ili kombinatora sa zadnjim namjerama ovo dvoje može se mehanički rastavljeno tretirati.
Rijetke su zemlje s jednom nacijom. Kako u višenacionalnim zajednicama brojnije nacije nisu imune od hegemonističkih tendencija u koje ih uvlači vlastita birokratija i tehnokratija, tako ni represirane nacije nisu pošteđene povremenih nacionalističkih, regionalističkih, partikularističkih ekscesa, u koje ih gura vlastita birokratija i tehnokratija. Tu sudbinu ima i radnička klasa koja i sama biva uvedena u manipulacije nacionalističkih elemenata. Socijalizam će kao sistem biti stalno na teškom istorijskom ispitu u ovim pitanjima na svim kontinentima i potkontinentima. Nad bojištima konflikata ove vrste kružiće moćni imperijalni lešinari još dosta decenija. Greške u pitanjima klasnih suština nacionalne ravnopravnosti biće im najdraži mezeluk na krvavim gozbama. Komunisti svakog našeg naroda ponaosob i svi zajedno, u sklopu svoje istorijske uloge i odgovornosti, stalno su pred urgentnim zadatkom marksistički zasnovane i strogo naučne valorizacije svega minulog na tlu iz kojeg su i sami nikli i dorasli do avangarde. Samo se radom na tom zadatku “mȍra tradicije” može preinačiti u izvorišta velikih impulsa koji idu pod ruku sa savremenim. Da bi se to ostvarilo neophodno je uspostaviti, upravo u interesu humanizma, i human, i nepokolebljiv preventivni sistem razuma i istine protiv gluposti i laži koje nam se i danas ponekad serviraju u vidu duhovnih mirodija, opijatskih sentimenata i slatkovarljivog ukorjenjivanja u nekakvo antejsko‑prošlo.
U odnosima između “crkve i države” u nas (sigurno ne samo u nas) jedno od rijetkih, ali stalno prisutnih pitanja jeste – sve ono što se može podvesti pod pojam – baštine. Iz aspiracija crkvi da budu jedini baštinici sveukupne prošlosti (političke, kulturne, obrazovne, umjetničke i dr.) i jedini njeni “autoritativni” selektori, tumači i reprezentanti, izviru nesporazumi ne samo sa društvenim sistemom nego i sa vremenom, naukom, sa stvarnom istinom o toj baštini.
Može to nekom klerikalcu izgledati apsurdno, ali činjenica je da je naša revolucija – koju su organizovali, predvodili, usmjeravali i u njoj svojim primjerom prednjačili komunisti, ostajući uvijek unutar snaga cijelog društva u pravcu progresa – prvi put na ovim prostorima ostvarila i v j e r s k e slobode.
Nema slobode na račun neslobode drugih. Pa ni u ispovijedanju religije. Ili će svi vjernici svih vjeroispovijesti biti potpuno ravnopravni, ili će dijelovi klera, po pravilu onog visokog, jedne konfesije tiranisati druge. Pošto je revolucija prognala tiraniju na svim područjima materijalnog i duhovnog života, otvorila puteve za razvijanje sloboda na svim pravcima, i pravo na religiozna osjećanja i ispovijedanje tih osjećanja postavljeno je u temelje njenih oslobodilačkih suština. Da bi se i ta sloboda realizovala, neophodna je preventiva ravnopravnosti. Čim neki crkveni krugovi posežu za monopolom nad političkom i kulturnom baštinom naroda, u pitanju su ili ambicije da se bude superioran prema drugima, ili da se, lažnim alarmom zbog ugroženosti, utvrde svoji šančevi ne samo prema ostalim crkvama i njihovim hijerarhijama nego i prema društvenom sistemu.
Kako su najbrojnija vojska i oružanog dijela revolucije i socijalističkog samoupravnog preobražaja društva bili i ostali vjernici, klerikalističke struje u crkvenim vrhovima, ponašale se ove u prvom, drugom, ili nekom trećem vidu – svejedno, dolaze u sukob s osnovnim interesima i samih vjernika koji te svoje interese grade, čuvaju i brane u bratstvu, jedinstvu i socijalističkom zajedništvu. Pošto takvi vrhovni ambiciozusi ne mogu danas otvoreno ići protiv tih životnih interesa i vjernika na način kako su to često činili u prošlosti, njihova demagogija mora potražiti adekvatne oblike, propagandne i organizacione.
Na tom području, čim prekorače odredbe ustava i zakona koji su izraz interesa cijelog društva, nosioci takvih negativnih tendencija pojavljuju se kao “nauka” ili “društveno” orijentisana publicistika, kao tiha ili bučna agresija, kao psihološka ili političko‑psihološka destrukcija.
Naša savremena marksistička nauka jednim dijelom još uvijek ne vidi i ne čuje živog Marksa koji zove da se o pitanjima tradicije kao mȍre govori i piše više, brže, plodotvornije, strasnije, smjelije.
Duboke analize i nepokolebljiva opredjeljenja za jasne projekcije, izraženi u Programu SKJ i dokumentima dva posljednja jugoslovenska partijska kongresa, još su daleko ispred naše nauke. Bio bih srećan kad bi razlog tome ležao samo u činjenici da su na kongresnim dokumentima bili timski i pojedinačno angažovani naši najbolji marksistički umovi, dok pojedinačna istraživanja van toga kasne iz nekih uobičajenih “objektivnih” okolnosti. Međutim, vidljivi su napori klerikalističkih pretendenata da empiriju tradicije grupišu, sintetizuju i plasiraju na način koji pokazuje da se ne radi samo o poslovima vezanim za čisto religijska pitanja, a naši projekti u obradi te materije nedopustivo kasne. Častan je doprinos, još nedovoljno u nas javno priznat, i u sistem obrazovanja i mehanizam javnog mišljenja neugrađen, biblioteka “Kulturno nasljeđe”.
U prazne prostore ubacuju se nelegitimni pretendenti, među kojima odavno istorijski poraženi klerikalizmi nisu s najmanje ambicija. Možda se te negativne tendencije u islamu na našim prostorima pojavljuju s vidnim zakašnjenjem u poređenju s drugima. Ne znam. Ali da se pojavljuju i da i na unutrašnjem i na spoljnopolitičkom planu mogu stvoriti probleme socijalističkoj, samoupravnoj i nesvrstanoj Jugoslaviji, siguran sam. Poslijeratni izuzetno konstruktivni dobri odnosi Islamske zajednice s organima vlasti u SFRJ ne znače da neka struja ili pretenciozan pojedinac ne mogu unijeti smutnju u te odnose. Pretenzije na monopol u svojatanju i tumačenju baštine muslimanskog naroda plodno su tle za ispade koji nivo tih dobrih odnosa mogu da dovedu u pitanje.
Kad se radi o baštini muslimanskog naroda, marksistiučenjaci sigurno će imati na umu da je istorija muslimanskog naroda jedno, a istorija islama kao religije drugo. Istoriju naroda pisaće marksistički utemeljena nauka uzimajući u obzir i specifike utkanosti religijskih odrednica u cjelini povijesnog bića. A imaće na umu da isključivo religijski pristup ukupnosti zbivanja u povijesti naroda predstavlja prokrustovsku postelju koja u savremenim svjetskim, jugoslovenskim i bosanskohercegovačkim društvenim tenzijama može samo da porodi neželjene isključivosti, među kojima je najopasnija – šovinizam, bez obzira na to je li otvoreno militantan, ili uvijen u ham‑pamuk glagoljanja o “čisto religijskim” namjerama.
Mislim da Muslimani marksisti i ostali progresivni naučnici i umjetnici, u poređenju sa srpskim i hrvatskim drugovima, kasne u smjelijem analitičkom pristupu ukupnoj tradiciji svoga naroda. Ne ponude li oni na vrijeme i Muslimanima i jugoslovenskoj i svjetskoj javnosti jasne naučne i uvjerljive, umjetničke reflektore kroz neprokrčene džungle činjeničnog nasljeđa, učiniće to drugi. Dogodiće se da će se reakcionari iz muslimanskog naroda, koji tačno znaju vrijednost baštine, i žure da je sebi ubaštine, naći opet na istoj platformi zajedno sa hegemonistima iz drugih sredina, čiji je odnos prema baštini svih naroda i narodnosti u BiH odavno poznat. Dogodiće se, makar samo u valorizaciji kulturne baštine, da neki Spaho na nekom bijeljinskom zboru pozove Muslimane da kliknu nekom Stojadinoviću: “Živio naš vođa!” – naravno, uz blaženi smiješak mračnog popa Korošeca, i uz tanan podsmijeh Mačeka koji čeka da Spaho bude otrovan, da Korošec legne u mrtvački sanduk, da Stojadin bude prognan u režiji kneza i Engleza, a da onda on s Dragišom Cvetkovićem čejreči Bosnu i Hercegovinu po kantarskim kukama svog i knezovog unutrašnjeg i spoljnog uređenja Jugoslavije.