U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz djela "Pismonoša“ autorice Francesce Giannone.
Djelo je s talijanskog prevela Jovana Šego.
Prolog
13. avgust 1961.
Lizzanello (Lecce)
“Umrla je pismonoša!”
Vijest se poput požara proširila svim ulicama i uličicama u mjestu.
“Možeš misliti da je ta stvarno odapela”, prokomentarisala je donna Carmela, provirujući kroz vrata s pospanim izrazom lica. Crni krugovi od maskare nanesene dan ranije nakupili su joj se u borama ispod očiju.
“Pokoj joj duši”, odgovorila je žena u kućnoj haljini iz kuće prekoputa i prekrstila se.
“Govorilo se da nije dobro”, umiješala se još jedna s balkona. “I već je neko vrijeme ne viđam.”
“Bronhije, kako sam čula”, utvrdila je krupna žena koja je mela ispred vrata svoje kuće.
“Oboljela je od bolesti pismonoša”, objasnila je žena s balkona.
“Sjećate li se Ferruccija? I on je mlad umro.”
Donna Carmela se namrštila. “Odoh ispeglati svoju svečanu haljinu”, rekla je. I ušla u kuću.
U kući nedaleko odatle, gdje je završavalo mjesto i počinjao maslinik, Giovanna je sjedila za kuhinjskim stolom i lila suze nad razglednicom na kojoj je stajao datum 22. maj 1936. Presavila ju je na dva dijela, ugurala u njedra i izašla.
Prema Anninim posljednjim uputama, bdijenje se održavalo u vrtu nara i bosiljka iza stražnjeg dijela kuće. Avan koji je donijela sa sobom iz Ligurije gotovo trideset godina ranije bio je položen pokraj nje u lijes, u kojem su bila i dva para dječijih čarapa, jedne ružičaste i jedne plave, a Carlov vjenčani prsten, za koji je Anna insistirala da ga ponese sa sobom, bio je navučen na prst iznad njenog. Ništa joj više ne treba da bi se oprostila od života, rekla je nekoliko sati prije smrti.
Roberto se motao u blizini lijesa, pušeći jednu na drugu cigaretu Nazionali bez filtera. Njegova žena Maria sjedila je na jednoj od slamnatih stolica koje su tvorile kao neki štit oko lijesa, ali se stalno meškoljila. Zbog trudničkog stomaka u devetom mjesecu znojila se do nevjerovatnih razmjera; ako se rodi djevojčica, nazvat će je Anna, kao što je obećala.
Povorka muškaraca i žena koji su došli izraziti saučešće počela je čim je svanulo. Sva sreća da sam pripremila dovoljno termosica kafe, pomislila je Maria, mijenjajući položaj po ko zna koji put. U tom trenutku ušla je zbijena grupa žena, predvođena Carmelom, odjevenom u plavu haljinu, s frizurom pokupljenom u šinjon i s debelom linijom crnog kreona na kapcima. Poput primadone isturila je grudi i krenula prema lijesu, ponosno svjesna znatiželjnih pogleda koji su se poput muha lijepili na nju. Poljubila je pokojnicu, rukovala se s Marijom, zagrlila Roberta: majstorska izvedba.
Šou je ukrao Giovannin dolazak koja je ušla žurno i bacila se na Annu, grlila je i ljubila joj lice toliko dugo da je posramila sve prisutne.
“Ova je vazda bila čudna”, promrmljao je neko.
Giovanna se uspravila, izvadila razglednicu iz njedara, otvorila je i pružila Robertu, koji je taman bio zapalio još jednu cigaretu.
“Šta je ovo?”, upitao je premećući je po rukama.
“Pročitaj”, odgovorila je Giovanna brišući suzne oči.
“Puno toplih pozdrava”, pročitao je Roberto. Zatim se, začuđen, zagledao u nju.
“Ne, ne to. Ovo, vidiš li?” Giovanna je stavila prst u gornji desni ugao.
Roberto je primijetio da su poštanske marke otrgnute i da se na tom mjestu ukazao niz sitno ispisanih riječi.
“Zamisao tvoje majke”, objasnila je Giovanna napuklog glasa.
“Samo bi njoj moglo pasti na pamet ovakvo nešto.”
Roberto je primakao razglednicu očima, pokušavajući dešifrirati šta je napisano. Zatim zbunjeno pogledao Giovannu.
“Nagovorila me da pišem tajne poruke svom voljenom, a onda bi ona preko njih lijepila poštanske markice”, objasnila je.
“Godinama smo se dopisivali.”
Roberto se nasmiješio i krenuo joj vratiti razglednicu, ali ga je Giovanna zaustavila. “Ne, ovu moraš zadržati”, insistirala je, stavljajući svoju ruku na njegovu. “Kao uspomenu.”
“U redu”, pristao je Roberto. I dok je zurio u Giovannu, koja se udaljavala, ponovo je presavio razglednicu na dva dijela i gurnuo je u bočni džep jakne. U tom trenutku prišla je starica, bucmastog lica i guste sijede kose svezane u rep sa strane, i u podnožje lijesa spustila vazu s bijelim cvijećem.
Hajde znaj hoće li doći stric Antonio, pomislio je tada Roberto bacajući opušak na tlo. Zapitao se je li već pročitao pismo. “Odnesi ga svom stricu čim mene više ne bude”, zamolila ga je majka pružajući mu zapečaćenu bijelu kovertu.
Anna i Antonio nisu progovorili ni riječi nakon one noći devet godina ranije.
Kolika je samo ustrajnost kad ljubav ustupi mjesto mržnji?