U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz djela "Theo iz Goldena“, koji je potpisao. Allen Levi
S engleskog je knjigu preveo Danko Ješić
Prolog
Theo je bio u Goldenu svega godinu dana, od proljeća do proljeća. Stigao je malo prije Uskrsa, kad su Boughery i Promenada bili okean rascvjetalog drena i azaleja. Kad se polen taložio poput žućkaste patine na svim otkrivenim površinama u gradu.
S vremenom, njegovi prijatelji saznali su da je gajio veliku naklonost prema rijekama. Bilo da je riječ o rijeci Douro iz njegovog djetinjstva, Seini iz njegovih najslavnijih dana, ili Hudsonu nakon umirovljenja, ili o još šest drugih rijeka koje su tekle kroz različite gradove u kojima je živio, imao je obalski instinkt koji ga je izgleda privlačio prema vodi koja teče. Možda je neke veze s tim imalo i to što je odrastao u pomorskoj naciji. Možda je svaki sin Portugala imao nemirni Magellanov duh u svojoj krvi.
Koji god da je razlog bio posrijedi, nije iznenađujuće što je odabrao živjeti pored Oxbowa dok je bio u Goldenu. Sa stražnjeg prozora, okrenutog ka zapadu, mogao je vidjeti rijeku u svako doba dana. Kad izađe na stražnja vrata, na trećem spratu, mogao ju je čuti. Ili je barem tako tvrdio. Na svakom mjestu, u svakom času, zatvorenih očiju, mogao ju je osjetiti, naslutiti njeno odlučno stremljenje ka zalivu, vijugavo putovanje na jug, veseli marš ka Atlantskom okeanu. Samo godinu dana. Ne tako dugo. Ali dovoljno dugo da stvori svoju struju i uhvati druge u nju. Potpuno nesvjesno, čitava ta ekipa – Asher, Tony, Ellen, Basil i desetak drugih – bila je uvučena u vrtlog po imenu Theo.
Plutali su.
Plovili.
Sticali masu i zamah.
Jurili prema okeanu o kojem tada nisu znali mnogo.
A sad, gledajući unazad, svi bi rekli – hvaleći tog starog Portugalca melodičnog glasa, uvijek s blagim osmijehom na usnama – “naša srca”, da upotrijebimo propovjednikove riječi, “naša srca gorjela su u nama”.
1.
Prvog dana u Goldenu Theo se probudio rano, razmaknuo zavjese u svojoj hotelskoj sobi i pogledao preko južnjačke zore. Stigao je prethodnog popodneva iz svog doma u New Yorku, gdje je zima, uz medijskih natpisa vrijednu zakašnjelu mješavinu snijega i leda, bila u punom zamahu. Let do Atlante (privatnim avionom) i vožnja dalje na jug do Goldena (u lincoln limuzini s vozačem) odvela ga je u svijet toplote, rascvjetan u bezbroj nijansi zelene, žute, svijetloljubičaste i ružičaste.
Sad, dok se budi iz nemirnog sna, stoji nekoliko centimetara od prozora i diše duboko, kao da bi nekako mogao udahnuti jutarnju svježinu kroz prozorska okna. Gledao je s divljenjem u prve tragove proljeća.
Oči su mu krenule na zapad prema širokom, vijugavom koritu rijeke Oxbow. Pojas magle lebdio je iznad vode.
S trećeg sprata i kroz mutno svjetlo prije svitanja, Theo je prepoznao mnoga obilježja koja je proučavao, pripremajući se za ovo putovanje: kaldrmisane ulice, željezaru, stara skladišta pamuka, hrastove zasađene prije Građanskog rata.
Ali treći sprat nije bio nipošto dovoljno blizu za nekog njegove ljubopitljivosti. Obukao se udobno, pogledao se u ogledalu, ispravio okovratnik i šal, i ugasio svjetlo. Okačio je natpis ne ometaj na kvaku vrata i krenuo stepenicama prema predvorju hotela. Pozdravio je šeširom recepcionara i izašao na svježe jutro, jedva čekajući da hoda ulicama prije nego što postanu prepune pješaka i automobila.
Osim jednog kafića i malog restorana, prodavnice u ulici Broadway bile su zatvorene. Theo je imao pločnik gotovo sasvim za sebe kad je počeo šetati.
Nije imao na umu nikakvo posebno odredište niti cilj. Kad god bi vidio neki predmet ili prizor koji ga je zanimao – a bilo ga je vrlo lako zainteresovati – zastao bi i zadržao se tu dok ne zadovolji radoznalost.
Zanimali su ga, naprimjer, željezni ukrasi na fasadi jedne zgrade na uglu. Ko ih je napravio? Kad? Kako?
Zanimao ga je i raspored cigli stare, ali dobro očuvane zgrade u kojoj se sad nalazila prijemna služba nekog fakulteta.
Zanimala ga je ploča koja je pripovijedala priču o razdjelnici, zvanoj Promenada, koja je prolazila kroz sredinu Broadwaya. (Gdje god da je živio ili putovao, Theo je imao običaj čitati historijska obilježja, nešto što je mogao prilično dobro raditi na pet jezika.)
Zanimala ga je jedna skulptura, modernistička, ali stara, blizu ulaza u višu medicinsku školu. Posebno ga je zanimala jedna ptičica koja je stajala na klupi pored trotoara i preklinjala za mrvice.
Theo se zaustavio, malo se savio u struku, s rukama iza leđa, i šapnuo tom molećivom stvorenju. “Žao mi je, dragi druže, ali nemam ništa da ti dam jutros. Možda sutra? I prekini se žaliti. Budi sretan što nisi danas u New Yorku.”
Podigao je praznu pivsku bocu i ubacio je u obližnju kantu za smeće.
U jednom trenutku, izvadio je iz džepa malo povećalo, lupu, da bi proučio ljubičasti cvijet azaleje.
I tako dalje.
Te česte zanimljive pojave usporile su Theov hod u potpunosti. Kad je prošao svega dvije ulice, jutarnji saobraćaj se neprekinuto odvijao, a pločnici su se počeli puniti studentima i ljudima koji idu na posao, a mjesta za parking na obje strane Promenade, koja su ranije bila prazna, bila su gotovo puna.
Ali nije bilo razloga za brigu.
Tog dana, i u bliskoj budućnosti, Theo nije imao rokove, sastanke, obaveze. Imao je slobodu uživati u bezbrižnosti neograničene prilagodljivosti i potpune anonimnosti. Bio je običan turist.
Nije poznavao nikoga u tom gradu.
Pa... možda jednu osobu.
Još nije bio siguran koliko će dugo biti tu – sedmicama, mjesecima, duže? – ali vrlo brzo mu se svidio ugođaj njegovog novog privremenog doma.
Prvi dojam: vrlo ugodno mjesto za boravak, i prikladno nazvano.
Golden.