U saradnji sa izdavačkom kućom "Buybook" Raport objavljivati dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo tri pjesme iz nove knjige Aleksandra Hemona, pjesničke zbirke „Bogolov“.
Toranj
Ptice grabljivice ponekad oblijeću toranj,
ali skoro nikad ništa ulove.
Stabla su jalova, gnijezda su prazna,
gojazni oblaci srljaju u nestanak.
Gdje sam to bio ja kad je sve započelo,
kad je sve osmišljeno, na svoje mjesto postavljeno,
da traje barem dok svaki moj dio ne skonča?
Gdje sam to bio ja kad je Bog čovjeka
od ugruška krvi stvorio i primorao
da se uspne na toranj da vidi
to što se dole batrga u bijesnim kandžama
gladnog jastreba? Gdje sam to ja sad?
Ovaj visoki toranj gleda na teren za golf,
na lijepa polja puna potoka i puteljaka.
Dole niz cestu je ruševan most,
ponad mulja, mrtvih riba, protoka.
Snajperi
Hodaš li nekad pustom ulicom
zastajkuješ, gledaš gore i uokolo da vidiš
gdje bi se pametan snajper smjestio?
Primjećuješ li odbljeske stakla i saksije,
s viklerima gospođe, naslonjene na prozore,
koje osmatraju ono što će se izvjesno desiti?
Preletiš li pogledom mjesto puno dobrih ljudi,
čitaš li im lica i tumačiš izraze da pogodiš
koji od njih misli da te treba strijeljati?
Obuzme li te kad osjećaj da ovom nema kraja
dok sve što je uništivo konačno ne nestane,
a ti se ispališ naoružan dugim sjećanjima
na sebe kako šetaš pustom ulicom i gledaš
gore u sijede gospođe naslonjene na prozore,
koje mašu i vele da će ti u novom životu biti sjajno?
Budućnost svega
Svega će biti, moj je otac znao reći,
samo nas neće biti, i naših života.
Ovaj svijet će izgledati isto, isto
drveće, oblaci, naselja i krajolici,
ali nas neće biti da sve to vidimo.
Ova kuća će imati iste zidove,
samo tu niko neće spavati.
Neće biti ničega u ovoj odjeći –
Prazna košulja i odijelo i dalje će tumarati
umjesto mene, umjesto ovog bolnog tijela
u potrazi za sjećanjima da pune prazninu.
Niko nas neće pamtiti, niko se neće sjetiti,
nema budućnosti koja će primijetiti da nas nema.
Daj mi zato svoju ruku, sine.