Prema UN-ovoj Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom, a koju je ratificirala Bosna i Hercegovina, države ima obavezu da učini sve da olakša život osobe sa invaliditetom i omogući potpuno učestvovanje u svim aspektima života, rada i uključenosti u zajednicu.
Ombudsmeni Bosne i Hercegovine ukazali su da u našoj državi još nije otklonjena diskriminacija na temelju uzroka nastanka invaliditeta, zbog čega postoji velika razlika prilikom ostvarivanja prava za osobe kod kojih je invaliditet nastupio u ratu i za osobe koje su invaliditet stekle na neki od drugih načina.
Prema informacijama Raporta, 1.300 osoba rođenih sa invaliditetom odlučilo se da pokrene tužbu protiv države nakon su Izmjenama i dopunama Zakona iz 2009. godine izgubili pravo na ličnu invalidninu.
Za 55 KM mjesečno, ne mogu ni hljeb kupiti, a ni to im ne daju
Ovo je za naš portal potvrdio i jedan od advokata koji ih zastupa u ovom slučaju, Senad Droce. Kako nam je pojasnio, Izmjenama i dopunama Zakona iz 2009. godine civilne žrtve rata imaju osnov da i dalje uživaju prava, između ostalih i prava na ličnu invalidninu, dok osobe koje su rođeni kao invalidi to pravo gube.
"Civilne žrtve rata nisu bili borci, dakle oni su u rat ušli i rat proveli kao civili i njihova invalidnost je nastala ranjavanjem, granatiranjem ili na neki drugi način. U svakom slučaju, nije nastala na državnom zadatku i ne u smislu odbrane države, nije nastala u uniformi. Dakle, Zakon iz 2009. godine propisuje da osobe sa 60, 70 i 80 posto invaliditeta nakon izmjena i dopuna zakona, nemaju pravo na ličnu invalidninu, dok civilne žrtve rata također sa 60, 70 i 80 posto invaliditeta i nakon izmjena zakona, nastavljaju koristititi stečena prava i u njihova prava se ne dira", naveo je Droce.
Njihove invalidnine kretale su se u rasponu od 42.70 KM, 59.62 KM do 87.07 KM, u prosjeku oko 55.00 KM. Postavlja se pitanje zbog čega je našoj zemlji problem da socijalno zbrine oko 1.300 ljudi sa 55 KM mjesečno.
"Govorimo o cifri od 55 KM. To je bio simboličan iznos jer za taj novac nisu mogli kupiti ni po jedan hljeb na dnevnoj osnovi u toku jednog mjeseca. Međutim, Vlada FBiH u svom izvještaju iz 2009. pa i 2016. godine, nedvosmisleno navodi da je razlog isključenja ovih osoba iz prava bio fiskalne prirode, jer budžet FBiH nije mogao podnijeti ovo opterećenje. Pojednostavljeno rečeno, iz osnova utvrđenog invaliditeta, osoba rođena sa 70% invaliditeta i civilna žrtva rata također sa 70% invaliditeta su, gledajući ih i upoređujući njihove potrebe, dvije potpuno identične osobe. I jedan i drugi su jednako osobe sa invaliditetom, imaju isti stepen oštećenja organizma i imaju jednaku potrebu pa samim tim i jednaku obavezu društva da im na jednak način pomogne, da im pruži potporu. Međutim, Vlada FBiH, odnosno Parlament FBiH zakonom iz 2009. godine, ne vidi to tako", pojašnjava advokat kojih ih zastupa.
U Vladinoj strategiji iz 2016. godine, koja je je trebala riješiti ova pitanja se jasno navodi da postoji diskriminacija po osnovu nastanka invaliditeta, kako u visini, tako i u osnovi. Međutim, osim što su naveli svoj stav, ništa dalje nisu uradili.
Bitno je napomenuti da od 2021. godine, kada je istekla ranija strategija, Vlada FBiH nije napravila novu.
"Naravno, ljudi koji su se osjetili pogođenim ovakvim zakonskim rješenjima, pokrenuli su tužbe. Sud pred kojim su pokrenuli postupak je uglavnom u većini slučajeva stao na stanovište da su oni diskriminirani iz razloga što država nije ničim uspjela ubijediti Sud da postoji neko razumno, na zakonu zasnovano obrazloženje, zbog čega dvije iste osobe ne uživaju ista prava. Dakle, prvostepeni Sud je uglavnom zauzimao stanovište da se tu radi o diskriminaciji, i to sistemskoj diskriminaciji, koja je uglavljena u Zakon", pojašnjava Droce.
Ovim pitanjem bavio se i Ured Ombudsmena BiH. Kako ja za naš portal pojašnjeno, izvršena je Revizija Zakona o socijalnoj zaštiti FBIH.
Tako je Ured Ombudsmena naveo u svom Specijalnom izvještaju iz 2010. godine da su neratni invalidi, dakle tužitelji, diskriminirani u odnosu na civilne žrtve rata. U tom izvještaju Ured Ombudsmana je dao preporuku Vladi FBiH, da riješi nastali problem i predložio da Vlada FBiH razmotri način da ovim ljudima vrati osnovna prava.
Međutim, kako to po običaju biva u našoj zemlji, sve je ostalo samo na preporuci.
"Nakon toga, Ured Ombudsmena je u toku 2011. godine napravio godišnji izvještaj o stanju osoba sa invaliditetom i u tom izvještaju utvrdio da Vlada FBiH nije poduzela niti jedan korak u tom smislu. Preporuke Ombudmsna uopće nije razmatrala. Napominjemo da je u toku ove godine Sekretarka UN-a, koja se bavi ljudskim pravima iz oblasti invaliditeta, posjetila Bosnu i Hercegovinu, raspitujući se o primjeni UN konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Svi su bili zadovoljni njenom posjetom, međutim sve ono što je zatekla prilikom dolaska, ostalo je i nakon njenog odlaska. Ništa se nije promijenilo", dodaje Droce.
Ovim pitanje bavilo se i Vijeće Evrope koje je u svom izvještaju za Bosnu i Hercegovinu jasno ukazalo da u Zakonu postoji određena diskriminacija na štetu osoba sa urođenim ivaliditetom, te da se pod hitno mora otkloniti.
Posljednji izvještaj Vijeća Evrope za 2021. godinu zahtijeva od Bosne i Hercegovine da bezuslovno provede sve preporuke Ureda Ombudsmana, što znači i preporuke iz Specijalnog izvještaja iz 2010. godine. Međutim, to još uvijek nije urađeno.
Ovim pitanjem se bavio i Ustavni sud BiH
Advokat Droce u razgovoru za Raport kaže da se ovim pitanjem bavio i Ustavni sud BiH. Kazao nam je kako da je Ustavni sud BiH, odlučujući o zahtjevu za konkretnu ocjenu ustavnosti pravne norme koja je bez invalidnina ostavila neratne invalide, utvrdio da je sve to ustavno i da ta norma nije suprotna niti Ustavu BiH, niti Evropskoj konvenciji.
"Ustavni sud BiH smatra da je Federacija postupila ispravno kada je dvije osobe koje su jednako ograničene ili jednako sposobne u pogledu preostalih životnih kapaciteta tretirala različito. Ako se pogleda pažljivije, desilo se čak to da civilna žrtva rata sa 60% invalidnosti nastavlja primati ličnu invalidninu dok rođeni invalid sa 80% invalidnosti, dakle osoba sa procentualno većim oštećenjima organizma pa samim tim osoba sa 20% manjim kapacitetom za život, to pravo nema. Dakle, ako bismo govorili o posljedicama invaliditeta i ako procenat ukazuje i na stvarne životne materijalne potrebe, po principu "veći procenat invaliditeta-veće životne potrebe", onda je ovakav stav Ustavnog suda teško ocijeniti logičnim", dodao je.
Smatra da se empatija i žal ne bi smjeli zaustaviti samo na civilnim žrtvama rata, jer, kako navodi, brigu društva i empatiju zasigurno zaslužuju i ovi drugi koji su rođeni kao osobe sa invaliditetom.
"Zbog čega će nam novac ako osobi kojoj je od 100 posto životne sposobnosti ostalo samo 20 posto životnog kapaciteta, nismo u stanju obezbijediti barem jedan hljeb i jedno mlijeko danas. Dakle, o povredama, uništenim mladostima suvišno je govoriti, naravno da empatiju i žal društvo kao cjelina osjeća, ali govoriti o moralnom dugu, zbog toga što nekoga nismo mogli zaštititi u proteklom ratu, je standard koji predstavlja pretežak teret za društvo u cijelosti.
Ako bismo i prihvatili standard postojanja moralnog duga u odnosu na civilne žrtve rata, to ipak nije trebalo nužno značiti da ove druge treba isključiti iz prava u cijelosti i na kraju, niko, dakle niti Vlada FBiH, pa ni Ustavni sud BiH, nije odgovorio zbog čega kao društvo nemamo nikakvog moralnog duga prema osobama sa 60, 70 ili 80 % utvrđenog invaliditeta, a koji su rođeni takvi. Niko se nije bavio pitanjem niti je odgovorio zbog čega jedna od dvije osobe sa invaliditetom, sa identičnim životnim potrebama, moralno obavezuje društvo i zaslužuje brigu, a druga ne. Konačno, da li je Sud umjesto finansijskog duga baratao standardom moralnog duga, to će pokazati vrijeme, nastavak postupka, daljnji razvoj društva kao i daljnji put BiH ka EU", zaključio je Droce.
Situacija u zemljama regiona je drugačija. Hrvatska je pristupanjem Evropskoj uniji u okviru usaglašavanja svojih zakona sa zakonima EU-Aquis, ovo pitanje riješila tako što više ne pravi razliku po osnovu nastanka invaliditeta ili utvrđenog procenta, oni to pitanje rješavaju prema stvarnim životnim potrebama osobe sa invaliditetom.
U Hrvatskoj, ako je osoba 80 posto invalid, to za državu znači da se radi o osobi koja od 100 posto životnog kapaciteta na raspolaganju ima samo preostalih 20 posto i njima nije važno kako je taj invaliditet nastao, već kako pomoći toj osobi shodno njegovim potrebama.
