Uprkos tome što je Hamas djelimično prihvatio dijelove mirovnog plana predsjednika Trumpa, u Gazi, kako izvještava Adam Parsons sa Sye newsa, ideja mira djeluje gotovo nezamislivo.
Čuje se snažna detonacija, zatim buka eksplozije, pa rafalna paljba iz automatskog oružja. Slijedi još jedna eksplozija, ovog puta nešto dalje. Na zidu stoji znak koji upozorava prolaznike na snajperiste. A svuda oko nas nalaze se ruševine i tragovi, piše reporter.
Nekada jedno od najimućnijih predgrađa
Dobrodošli u Tel al-Hawu, nekada jedno od najimućnijih predgrađa Gaze. Danas – razoreno, neuseljivo i uništeno.
Kao i veliki dio Gaze, te kao i svi dijelovi kroz koje smo prolazili da bismo stigli ovdje, ovo je pustoš. Zgrade srušene do temelja, sve prekriveno slojem prašine.
Jedini ljudi koje vidite su izraelski vojnici.
Tokom cijelog mog dana u Gazi nisam vidio nijednog stanovnika Gaze.
Djelimično zato što smo bili u pratnji izraelske vojske koja je kontrolirala sve naše pokrete. Djelimično zato što su mjesta poput ovog toliko uništena da su svi pobjegli.
Došao sam ovdje u petak popodne, zajedno s novinarima iz različitih medijskih kuća iz cijelog svijeta.
Nije bilo nikakvog znaka da će, nekoliko sati kasnije, Hamas ponuditi odgovor na Trumpov mirovni plan, niti da će uslijediti nalet globalnog optimizma.
Ovdje, među prašinom i krhotinama, sve izgleda sumorno i prijeteće. Gdje god pogledaš — razaranje. Niti rata prisutne su svuda.
Zvukovni pejzaž je vojni. Čuju se tutnjave eksplozija, rafali, zujanje dronova, škripa vojnika dok gaze preko ruševina i brujanje motora tenkova i oklopnih transportera.
Nema blagog razgovora
Ali s vremena na vrijeme nastane tišina. Nema ptičjeg pjeva, nema blagog razgovora. Ništa. To je uznemirujuće.
Dokaz da su ovdje nekad ljudi živjeli razbacan je oko nas, kao da se srušio avion. Komadi svakodnevnog života, karton mlijeka, telefonski kabl, cipela. Crveni igrači autić.
I, što je neobično, usred sve te užasne scene stoji bidermajer crvenih ruža. Umjetne su, naravno, ali leže na ulici, prašnjave i zaboravljene. Za šta su bile? Za proslavu, vjenčanje? Ili samo da uljepšaju dom koji je sada odnesen u paramparčad.
Zamke, snajperisti na krovovima
Razgovarali smo s izraelskim vojskim zvaničnicima, koji su rekli da su tek nedavno preuzeli kontrolu nad ovim područjem.
Sliku koju opisuju o borcima Hamasa prikazuju kao oslabljenu borbenu silu, svedenu na možda 2.000 ljudi, uključujući mlade i neiskusne regrute.
Njihove taktike su gerilske prirode — snajperisti s krovova, zamke, improvizirane eksplozivne naprave.
„Ali to može biti efektno. Prije par sedmica imamo vojnika poginulog jako blizu ovdje. I Hamas, oni su hrabri,“ kaže jedan od njih.
„Nama je teško što se borimo već dvije godine, ali njima je teže nego nama. Dovoljno smo jaki da završimo ovaj rat, vratimo taoce, uništimo Hamas i osiguramo da 7. oktobar nikad više ne bude ponovljen“, poručuje.
Vojska je zauzela zgradu koja je nekada bila ili veliki niz stanova. Neki prostori su jednostavno zapušteni, a drugi vojska koristi za kancelarije, obroke ili sastanke.
Na vrhu zgrade nalazi se prostorija s velikim panoramskim prozorom. Gleda prema Jordanskoj bolnici, jedinoj zgradi ovdje koja, koliko sam primijetio tokom posjete, nije pogođena.
Dvadeset metara ispod zemlje
Vojnici su nam pokazali snimke dronom s područja bolničkog kompleksa, otkrivajući otvor tunela. Dvadeset metara ispod zemlje, tvrde, nalazala se radionica Hamasa za projektovanje i izradu raketa i projektila.
„To je veoma značajno,“ govori mi jedan vojnik.
„Oružje proizvedeno ovdje ispaljuje se na naše civile. Pronaći ga ispod kompleksa bolnice pokazuje kako Hamas koristi civile kao zaklon. Ne možemo napasti to,“ pokazuje na bolnicu, „ne želimo povrijediti ljude tamo. To nam je veoma značajno kao Izraelcima, ali i građanima Gaze, koji su iskorištavani od strane Hamasa.“
Jedan zvaničnik IDF‑a rekao mi je da je bolnica također služila za „smještaj“ između 50 i 80 boraca Hamasa, te je dodao da su zvaničnici Jordanske bolnice „definitivno znali“ za te osobe.
Kasnije smo ove tvrdnje prenijeli jednom jordanskom zvaničniku, koji je opisao rad bolnice kao „isključivo humanitarnu misiju“ koja „pruža liječenje desetinama hiljada stanovnika Gaze od 2009. godine“.
„Jordan nema saznanja o postojanju tunela ispod lokacije bolnice Tel al-Hawa. Gaza je ispresijecana tunelima.mNije postojao pristup bolnici iz bilo kakvih podzemnih tunela. Tokom 16 godina njenog rada, unutar bolničkog kompleksa nije bilo boraca“, rečeno je.
Umorni i oprezni
Mnogo je priča o izraelskim rezervistima koji kažu da su istovremeno i umorni i oprezni, te nevoljni da pristanu na još jednu rotaciju službe.
Gledajući preko paklenog krajolika ovog razrušenog grada, mogao sam shvatiti zašto bi neki dvaput razmislili prije nego što se požure vratiti.
Ipak, Richard Hecht je to učinio. Nekadašnji glasnogovornik IDF-a, Hecht, čija se porodica preselila iz Glasgowa u Izrael kad je bio dječak, pozvan je u 23 sata prethodne večeri i zamoljen da nas prati.
Razgovarali smo dok je oko nas u vojnom kompleksu na rubu Gaze lebdjela prašina.
"Nadam se da će ovaj rat uskoro završiti, i prestao bi u trenu da Hamas vrati naše taoce", rekao mi je.
"Ali IDF je vrlo odlučan, mi želimo nazad naše taoce. Radimo sve što možemo jer moramo suprotstaviti se Hamasu. Koju alternativu imamo? Moramo uništiti ovu grupu", kaže.
Predložim mu da izraeljske vojne operacije sada djeluju krajnje nesrazmjerno, posebno imajući u vidu da, kako tvrde, Hamas sada ima samo par hiljada boraca.
Više od 65.000 ljudi je ubijeno u Gazi, polovina njih su žene i djeca. Mnogi, uključujući i jednu komisiju UN‑a, tvrde da se radi o genocidu.
Hecht se razbjesni.
„To je užasna tvrdnja. Genocid podrazumijeva namjeru. To je odvratna optužba i ne mogu je prihvatiti. Borimo se protiv Hamasa. Ne borimo se protiv Palestinaca“, tvrdi.
Moramo otići. Ovaj grad se smatra zonom aktivnog sukoba, a stalni niz rafala i eksplozija to i potvrđuje.
Penjemo se nazad u oklopni transporter kojim upravljaju dvojica muškaraca u ranim dvadesetim. Jedan vozi, drugi se uspravlja i kroz otvoreni poklopac pristupa mitraljezu na krovu. Poziva me da se popnem da vidim pogled.
Stotine ispaljenih čahura
Oko nas se prostire red vojnih vozila. U daljini se pojavljuje bager, a zatim se podiže oblak prašine dok se oklopno vozilo unazad kreće. Pogledam dolje i vidim stotine ispaljenih čahura oko mitraljeza. Pokazujem na njih, a on polako klima glavom.
Nastavljamo vožnju. Prašina ponovo obavija vozila dok ostavljamo grad Gazu iza sebe. Dok se vraćamo prema granici, prema kapijama koje dijele ratnu zonu od izraelskih gradova i kibuca, vidimo veliki oblak dima koji se diže jedan ili dva kilometra dalje.
U Gazi pojam mira djeluje gotovo nezamislivo.