Urednik za odbrambeni i sigurnosni sektor u The Guardiana Dan Sabbagh u svojoj navodi da iako Bijela kuća sugerira da se Donald Trump ne ustručava upotrijebiti vojnu silu protiv Irana, stvarnost je da Washington ima vrlo malo opcija koje bi doista mogle pomoći tamošnjem protestnom pokretu.
Prema navodima Bijele kuće, Donald Trump možda nije nesklon upotrebi vojne sile protiv Irana, ali realnost je da američki predsjednik ima malo ili nimalo opcija koje bi očigledno mogle pomoći iranskom protestnom pokretu – a da se pritom zanemari činjenica da historija američkih intervencija u regionu teško da se može smatrati uspješnom.
Ohrabren hapšenjem nekadašnjeg venezuelanskog lidera Nicolása Madura, nakon operacije koja je zahtijevala mjesece planiranja, Trump je govorio o vojnoj intervenciji protiv iranskog režima, iako nije bilo nikakvog prethodnog vojnog raspoređivanja. Naprotiv, u posljednjih nekoliko mjeseci došlo je do povlačenja snaga, čime su vojne opcije dodatno sužene.
Sjedinjene Američke Države od oktobra nemaju raspoređene nosače aviona na Bliskom istoku, nakon gotovo dvije godine gotovo neprekidnog prisustva poslije napada Hamasa na Izrael. Nosač USS Gerald R. Ford prebačen je tokom ljeta na Karibe, dok je USS Nimitz na jesen uplovio u luku na zapadnoj obali SAD.
Opasno pretjerivanje
To znači da bi eventualni zračni ili raketni udari na ciljeve režima, pa čak i na iranskog vođu, ajatolaha Alija Hameneija, vjerovatno morali biti izvedeni sa američkih ili savezničkih baza na Bliskom istoku ili uz njihovo učešće. Alternativa bi bila slična junskom dalekometnom bombardovanju podzemnog iranskog nuklearnog postrojenja Fordow bombarderima B-2, ali bi takav napad na urbanu lokaciju predstavljao opasno pretjerivanje.
SAD bi također morao tražiti dozvolu za korištenje baza u zemljama poput Katara, Bahreina, Iraka, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Omana i Saudijske Arabije (moguće čak i britanske baze Akrotiri na Kipru), te zaštititi te baze i zemlje domaćine od eventualne odmazde. Čak i ako te baze ne bi bile korištene, iranski lideri su zaprijetili napadima na američke baze i brodove ukoliko zemlja bude napadnuta.
Iako su iranske vojne sposobnosti ozbiljno oslabljene tokom dvanaestodnevnog ljetnog rata s Izraelom, a sistemi protivzračne odbrane lako nadvladani, Teheran je zadržao ograničene raketne kapacitete. Ključna lansirna mjesta i dalje su zakopana u planinama, a obnova je u toku. Procjenjuje se da Iran posjeduje oko 2.000 teških balističkih raketa koje bi, ako bi bile lansirane u većem broju, mogle probiti američku i izraelsku protivzračnu odbranu.
Još važnije pitanje je: šta bi SAD uopće bombardovao? Moguće je identifikovati vojne i civilne lokacije koje koristi iranski režim, ali se i protesti i sve krvavije gušenje demonstracija odvijaju širom zemlje. Gađanje ciljeva nije uvijek precizno, lokacije mogu biti pogrešno identificirane, a civilne žrtve u urbanim sredinama predstavljale bi očigledan rizik. Također, nije jasno koliko bi takvi napadi bili efikasni na terenu.
Iranskom režimu ne bi bilo teško da eventualne američke napade iskoristi kao povod za okupljanje preostale podrške, s obzirom na dugu historiju američkog miješanja koja seže do puča CIA-e iz 1953. godine. I bez obzira na nepopularnost režima među građanima koji protestuju, vlast u Teheranu ne djeluje krhko niti slabo, budući da je već preživjela dugotrajni izraelski napad u junu.
„U Iranu očigledno postoji kohezivna vlada, kao i vojni i sigurnosni aparat. Vlada pokazuje da nema crvenih linija: ona će osigurati svoje granice i ulice, a izuzetno veliki broj vreća s tijelima otkriva njenu odlučnost da to i učini“, rekla je Roxane Farmanfarmaian, viša saradnica u think-tanku Royal United Services Institute.
Napad na Hameneija
SAD bi mogle razmotriti i direktan napad na Hameneija. Pokušaj ubistva iranskog vođe bio bi vojno jednostavniji od operacije nalik hapšenju Madura, koja bi u Iranu bila znatno složenija jer se Teheran nalazi stotinama kilometara od granica zemlje. Ipak, ubistvo lidera druge države predstavljalo bi ekstremnu eskalaciju, otvorilo brojna pravna pitanja i gotovo sigurno izazvalo dugotrajan vojni odgovor.
To, međutim, ne bi nužno dovelo do promjene režima. Tokom dvanaestodnevnog rata, Hamenei je, čini se, izbjegao izraelsko otkrivanje. Izraelski ministar odbrane Israel Katz kasnije je izjavio da bi ga „eliminisali da im je bio na nišanu“. Iranski vođa je, također, unaprijed odredio trojicu visokih klerika kao potencijalne nasljednike u slučaju njegove smrti, kako bi osigurao brzu tranziciju vlasti.
Drugi stručnjaci, uključujući Farmanfarmaian, smatraju da bi najvjerovatniji ishod bio preuzimanje vlasti od strane Iranske revolucionarne garde. No, kako god, režim je ostao netaknut i nakon što je Izrael u junu ubio do 30 vojnih i sigurnosnih zvaničnika. Nekoliko demonstrativnih američkih udara vjerovatno to ne bi promijenilo, a američki saveznici, Kongres i sam Trump gotovo sigurno ne bi željeli dugotrajnu kampanju. Predsjednik je već isključio mogućnost slanja kopnenih snaga.
U takvoj neizvjesnoj situaciji ne čudi što se razmatraju alternative. Najznačajnija među njima je ciljani cyber-napad, ali se postavlja pitanje šta bi se njime željelo postići. Nakon hapšenja Madura, Trump je tvrdio da su SAD isključile struju u Caracasu kako bi olakšale njegovo zarobljavanje, ali bi takva mjera u Iranu imala smisla samo u kombinaciji s vojnom operacijom.
Ciaran Martin, bivši direktor britanskog Nacionalnog centra za cyber-sigurnost, smatra da je „teško vidjeti šta bi moglo funkcionirati“ i da bi „ometanje civilnih ili čak državnih servisa“, poput električne energije, vjerovatno najviše pogodilo civile. Teoretski, SAD bi mogle pokušati obnoviti pristup internetu, koji je uglavnom isključen od prošlog četvrtka, ali je Martin dodao da bi bilo „teško intervenirati cyber-sredstvima“ kako bi se to postiglo.
Jednostavnija opcija bila bi pokušati „preplaviti zemlju Starlinkom“ – satelitskim internetom Elona Muska – savladavanjem iranskog ometanja signala i pružanjem usluge besplatno. Međutim, kako kaže Martin, to „zapravo nije cyber-operacija“, a širenje informacija o represiji možda ne bi zaustavilo ubijanja na ulicama. Ono što se može postići američkom vojnom intervencijom možda se, na kraju, neće poklopiti s Trumpovim obećanjem da je „pomoć na putu“.