Naš sjajni reditelj Aleš Kurt (60) nedavno je publici predstavio "Doviđenja", predstavu o dvoje roditelja čija djeca su dobila posao na Marsu i sele se tamo vjerovatno zauvijek, a sada već radi na novom projektu - predstavi po tekstu Hriste Bojčeva, o vozovima koji prolaze.
Njegov rediteljski izraz je angažiran, s jakom i univerzalnom porukom te je stoga uvijek zanimljivo čuti i njegova promišljanja ne samo o teatru i umjetnosti, već i o svijetu kao i mikrosvijetu u kojem živimo.
Kurt je o svemu tome veoma otvoreno govorio u intervjuu za Raport.
Da li će ljudi imati gdje da "odu"
Prije nekoliko mjeseci premijerno je izvedena predstava „Doviđenja“. Kakav je u međuvremenu njen pozorišni život?
Dolazi nam na predstavu puno mlade publike. Učenici srednjih škola, studenti, pa smo odlučili da nakon svake predstave organiziramo razgovor sa protagonistima. Predstava se bavi sa dvije ključne teme koje se tiču mladih ljudi.
Odlazak negdje gdje vam se nudi bolja budućnost, i da li je moguće spasiti našu planetu? I jedno i drugo pitanje nisu više hipotetička pitanja, već dobra stara borba za opstanak.
Situacija u našoj zemlji je takva da mladi samo što još nisu počeli "bježati" na Mars.
Većina ljudi odavde ne bježi, nego odlazi. To je pravo izbora i ambicije. Pravo pitanje je ako u potpunosti napravimo ovu planetu neprihvatljivom za normalan život, da li će ljudi imati gdje da "odu"? To nije ekološki problem, već politički, i civilizacijski.
Većinu našeg svijeta ne vode ljudi, već toskični otpad. Jasno je šta se radi sa toksičnim otpadom. Mora se odstraniti, područje djelovanja se treba dezifincirati, a ljudi se trebaju dekontaminirati.
Koliko je to i sve ovo što nam se dešava obeshrabrujuće i alarmantno za budućnost svih nas u Bosni i Hercegovini?
Nije alarmantno. Proces propadanja naše zemlje traje već decenijama. Mislim da niko normalan ne bi volio da mu djeca žive u zemlji koju vodi ova kasta.
Nije ovo jedina zemlja gdje je organizirani kriminal važna privredna grana, ali ova zemlja blješti nesposobnošću.
Glavna ideologija nije marksizam, fašizam, kapitalizam, već diletantizam. To je ono kad se pravite da znate nešto da radite, a ustvari nemate pojma o tome.
Šta Vas zaokuplja nakon predstave „Doviđenja“?
Eksperimentalna predstava "You are not alone", koju smo nedavno uradili, gostovala je uspješno u Sloveniji i dobila na Radio Študentu divnu kritiku.
Mi smo zapravo zaboravili kako izgleda prava kritika, pa čoveka to obraduje.
Pripremam predstavu po tekstu Hriste Bojčeva, o vozovima koji prolaze. To će biti nekad na jesen. Imam još nekih ideja, ali mi treba dekontaminiran prostor.
Umjetnost ovisi od istorijskog trenutka. Recimo da je sada pravo vrijeme za to
Svjedoci smo živog pozorišnog života kao i drugih umjetnosti unatoč apsolutnom zanemarivanju onih koji bi trebali da im budu podrška. Smatrate li Vi da je to neka vrsta otpora?
Umjetnost ne ovisi od “onih koji bi trebali da budu podrška”, bile to mecene, ili Vatikan, ili EU fondovi, ili grantovi za pomirenje naroda. Umjetnost ovisi od istorijskog trenutka. Recimo da je sada pravo vrijeme za to.
Šta je ono čemu se uvijek vraćate, bila to knjiga ili film?
Praznini. Od toga sve počinje. Prazno – to je drama.
Vaša supruga je glumica, Vi reditelj – koliko ima ili nema umjetnosti u vašoj svakodnevnici?
Umjetnost jeste svakodnevno čudo. Kao i priroda. Ako je propuštate, onda gubite.