Najbitnija promjena ove subote bila je promjena vremena. Najavljivanih političkih promjena, od kojima je svim normalnim slušateljima muka, nije bilo. Referendum u Republici Srpskoj, ostao je, po tko zna koji put, samo ispušteni zrak iz prenapuhanog balona kojeg najavljivači ponovno udahnu za neko novo referendumanje. A onda, kao napunjeni helijem, zvuče isto. I smiješno.
Žalosno je što Milorad Dodik, kao i svi samoprozvani lideri u ovoj trokutastoj tvorevini, tako olako pred svoje birače sipa obećanja i što ih još lakše zaboravi ne misleći pri tome da u svoju kolekciju trpa još jednu laž i da time srozava svoj ionako srozani ugled. Naravno, ne treba zaboraviti i da birači u ovom akvariju imaju pamćenje zlatne ribice i da ih stvarna politika, onakva kakva se konzumira u odraslim demokracijama, uopće ne zanima.
Neizbježni referendum
Dodik je prvi put referendum spomenuo 2006. godine a službeno je dostupan intervju agenciji FoNet od 3. rujna te godine kada je, kao predsjednik Vlade Republike Srpske, rekao da ''je referendum o samostalnosti RS neizbežan''.
''Mi u ovom trenutku pokazujemo volju da budemo u BiH i želimo da dokažemo da drugi ne žele da mi budemo u BiH, što bi prema rečima Dodika - trebalo da stvori legitimitet za održavanje referenduma, kao demokratskog instrumenta'', stoji u navedenom tekstu, koji se kiseli na Internetu već 19 godina.
Doduše, u tom istom intervjuu rekao je kako ''želimo RS u Evropskoj uniji'' ali i da ''Ratko Mladić i Radovan Karadžić nanose najviše štete srpskom narodu i poručio da bi, kada bi znao gde su, učinio sve da oni budu privedeni pravdi''. No, kao da Dodik pamti šta govori uz računicu da ne pamte ni oni (o) kojima govori.
Pogled ukrivo
No, govoreći o referendumu, govorio je ono što i danas govori. Ponavlja Dodik, kao što ponavlja iste pjesme pod šatorima, da ''Bosna i Hercegovina dugoročno nije održiva zemlja'', da ''su neophodne garancije da neće prevladati majorizacija i radikalni islam'' i ''da građani RS na Srbiju gledaju kao na maticu i da je više doživljavaju kao svoju državu, nego Bosnu''.
Dodik je u nekim stavovima možda i u pravu jer se majorizira na svim stranama, BiH se jedva održava kao država a, vidjeli smo u Mostaru, fetva je nekima glavno oruđe i maše se nekim zastavama kakvim se ne bi trebalo mahati. No, nastavio je s referendumanjem i sljedećih godina, onako kako su mu politički trenutci zahtijevali kakvu galamu ili kako su ga puštali oni koji su mu mogli reći da može što hoće, osim referenduma, ali ne do kad hoće. Svako je povlačenje velike ideje prošlo tiho onda kad ga netko od malo većih igrača pogleda ukrivo.
Ukrivo ga samo ne gledaju građani kojima od 2006. prosipa priču jer teško da veliki broj građana u RS želi ovakvu zemlju. Doduše, nitko u BiH ne želi ovakvu BiH, ali ne maše referendumima kao što to maše Dodik kojem bi ovo moglo biti posljednje mahanje.
Govori za začepljene uši
Navikli smo da u ufoteljeni govornici, svatko svojem stadu, lažu o svim budućnostima jer su vođeni samo željama da se ostane u vlasti ili blizu nje. Ne postoji stvarna želja da se nešto u ovoj zemlji mijenja pa makar i referendumom. Jer, možda bi, tko zna, Dodikov referendum učinio dobro ovoj zemlji i možda bi neki drugi referendumi, poput recimo referenduma žele li građani da se netko bogati na jeftinim koncesijama za famoznu zelenu energiju, pokazali da narod i narodi imaju pravo odlučiti o svojoj sudbini. Ovako odabrani na sumnjivim zaokruživanjima brinu samo o svojim sudbinama olako bacajući obećanja pa makar ona bila i nešto što se ne sviđa drugim zarobljenicima u zemlji.
Osuđeni smo na prosipanje velikih govora pred začepljene uši i na prijetnje velikim političkim potezima u kojima je veliko samo početno slovo, a sve ostalo sitna prodaja politike pod bubrege.
Subota, 25. listopada, bila je običan kišni dan. Ako je vjerovati Dodiku i njegovim tvrdnjama da izbora biti neće, i nedjelja 23. studenog bit će obična. Običnim građanima je ionako svejedno.
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta