Bosna i Hercegovina je prošle godine zabilježila rekordnu naplatu indirektnih poreza. U 2025. godini ukupno je prikupljeno 12 milijardi i 177 miliona KM, što je najviše od uspostave sistema Uprave za indirektno oporezivanje i više za oko 633 miliona KM nego 2024. godine.
Na prvi pogled, to može djelovati kao znak jačanja ekonomije. Međutim, dublja analiza pokazuje da je glavni razlog ovog rasta – poskupljenje života, a ne veća kupovna moć građana. PDV se obračunava u procentima, što znači da država automatski ubire više novca kada cijene rastu. Ako hljeb, mlijeko, gorivo ili lijekovi poskupe, i iznos PDV‑a raste, iako građani kupuju istu količinu proizvoda. Drugim riječima, budžet se puni zahvaljujući inflaciji, a ne zahvaljujući ekonomskom napretku.
Kontinuiran rast cijena
U posljednje dvije godine, cijene osnovnih životnih namirnica u BiH kontinuirano rastu. Hrana, energenti i komunalne usluge postali su znatno skuplji, dok plaće i penzije nisu pratile taj tempo.
Građani danas troše više novca, ali ne zato što žive bolje, već zato što moraju plaćati skuplje osnovne potrebe. Zbog toga rast prihoda od indirektnih poreza ne znači automatski da se standard poboljšao. Naprotiv, veliki broj domaćinstava osjeća snažan pritisak na kućni budžet. Posebno su pogođeni oni s nižim primanjima, jer indirektni porezi jednako pogađaju sve, i bogate i siromašne.
Ekonomisti upozoravaju da se BiH previše oslanja na poreze na potrošnju, umjesto na oporezivanje profita i visokih zarada. Takav sistem dodatno produbljuje socijalne razlike i prebacuje teret finansiranja države upravo na građane.
Rekordna naplata poreza tako ne predstavlja dobru vijest za većinu stanovništva. Ona prije svega govori o tome da je život skuplji nego ikad, dok realna primanja stagniraju. Država ubire više, ali građani žive teže. Umjesto oslanjanja isključivo na PDV i akcize, vlasti bi morale pokrenuti ozbiljnu reformu poreznog sistema. To podrazumijeva pravednije oporezivanje dobiti velikih kompanija, luksuza i visokih primanja, kako bi se rasteretili građani s prosječnim i ispodprosječnim platama.
Stručnjaci se slažu, da bi jedna od mjera mogla bi biti i uvođenje diferenciranih stopa PDV‑a, niže stope na osnovne životne namirnice poput hljeba, mlijeka, ulja i lijekova, dok bi luksuzni proizvodi mogli biti dodatno oporezovani. Takav model već postoji u mnogim evropskim zemljama.
Ključno pitanje koje se nameće jeste koliko od tog rekordno prikupljenog novca država zaista vraća građanima kroz konkretne usluge i poboljšanja životnog standarda. Građani svakodnevno plaćaju skuplju hranu, gorivo i režije, ali ne osjećaju proporcionalno poboljšanje u zdravstvu, obrazovanju, javnom prevozu ili socijalnoj zaštiti. Bolnice se i dalje suočavaju s nedostatkom lijekova i opreme, škole rade u lošim uvjetima, a socijalne naknade često su nedovoljne da pokriju osnovne potrebe.
Održavanje skupe birokratije
Istovremeno, veliki dio budžeta odlazi na administraciju, plate u javnom sektoru i održavanje komplikovanog sistema vlasti. Postavlja se dilema, da li se prikupljeni novac koristi za razvoj društva ili za održavanje skupe birokratije?
Ako građani ne vide konkretne koristi u svom svakodnevnom životu, opravdano se pitaju kome zapravo služe rekordni budžetski prihodi. U tom kontekstu, rast indirektnih poreza prestaje biti statistički uspjeh i postaje pokazatelj duboke nepravde, jer oni koji najviše plaćaju, najmanje dobijaju zauzvrat.
U mnogim evropskim zemljama, poput Njemačke ili Austrije, indirektni porezi također čine veliki dio budžeta. Ono što ih razlikuje od BiH jeste efikasnost i transparentnost korištenja tih prihoda. Novac koji država prikupi od PDV‑a i akciza tamo se usmjerava u javne usluge poput školstva, zdravstva, socijalne pomoći i javnog prevoza, tako da građani indirektno osjećaju koristi kroz bolje funkcionalan sistem i kvalitetnije usluge.
U BiH, s druge strane, iako građani plaćaju visok PDV i akcize, koristi u svakodnevnom životu često su ograničene. Ovo poređenje jasno pokazuje gdje BiH kasni u iskorištavanju prikupljenih sredstava i postavlja pitanje efikasnosti i pravičnosti javnih politika, dok građani u BiH plaćaju više, realne koristi za većinu stanovništva su ograničene.