Dragan Čović, predsjednik HDZBiH i Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, u javnosti se ponovo sukobljavaju oko nacionalnih pitanja.
Ovaj put riječ je o tome što Dodik najavljuje zabranu postrojavanja bivših pripadnika HVO-a povodom godišnjice 103. brigade HVO-a 21. marta u Modranu kod Dervente .
Red reakcija i kontrareakcija na Thompsona i HVO-a
A, Čović je na to uzvratio riječima 'dalje ruke od hrvatskog naroda', pa je spomenuo i Široki Brijeg gdje je nedavno održan koncert kontroverznog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona s kojim je lider HDZBiH nedavno objavio i fotografiju.
Nakon toga je Dodik je između ostalog objavio da je slikanje Čovića s Thompsonom nastavak opasne rehabilitacije ustaštva i pokušaj da se ta ideologija presvuče u tobožnje 'evropske vrijednosti', te naveo i da se na taj način vrijeđaju srpski narod i žrtve Drugog svjetskog rata.
Naredni period će pokazati jesu li ova pitanja uistinu uticala na prijateljske odnose Dodika i Čovića, a ako je to zaista tako, ovaj sukob do sada se nije odrazio na njihovo koaliciono djelovanje i njihov politički savez.
Zaista je moguće da obojica i misle ono što govore o nacionalnim pitanjima i da se na njima 'razilaze', ali je evidentno da su 'povukli' jasnu granicu između ličnih interesa i onoga što, prije svega zbog svog biračkog tijela, ne mogu prešutjeti ali bez ikakvih posljedica po njihov politički odnos.
Jer, uprkos retoričkom sukobu, činjenice govore da Čovićev HDZBiH i Dodikov SNSD , uprkos prividnim i rijetkim trzavicama njihovih kadrova, ostaju u čvrstom političkom zagrljaju i suradnji.
Instrumentalizacija nacionalnih pitanja u političke svrhe
I dok u javnom prostoru Dodik i Čović 'vode rat' oko pjevača i godišnjica vojnih formacija što je barem u javnosti 'stopiralo' i njihove susrete koji su ranije znali biti čest, njihove stranke istovremeno koordiniraju u institucijama i zajednički blokiraju rad Doma naroda PSBiH kad im to odgovara, te upravljaju odlukama koje često nisu u interesu funkcionalnosti države.
Javnost u BiH je na ovakve sukobe navikla naročito u izbornim godinama . Da političari retorički ističu nacionalne razlike i historisjke sukobe i na taj način koriste situaciju da mobiliziraju birače na način da sukob o nacionalnim pitanjima instrumentaliziraju za političke igre, dok u stvarnosti njihova saradnja nije narušena.
U tom kontekstu, Čović i Dodik predstavljaju klasičan primjer dvostruke logike bosanskohercegovačke politike.
Javno su sukobljeni oko nacionalnih pitanja i historije, a privatno koordinaraju i traže kompromise radi očuvanja političke moći.
Zato se i u ovom slučaju, nameće logično pitanje, svjedočimo li istinskom sukobu Čovća i Dodika na nacionalnim pitanjima ili je riječ o političkoj predstavi.