Ponovna analiza starih podataka kroz prizmu savremenog razumijevanja postala je posljednjih godina prilično popularna. Međutim, posljedice takvih analiza mogu biti dalekosežnije kod nekih tema nego kod drugih, piše Science Alert o novom otkriću vezanom za Veneru.
Jedna od najburnijih rasprava u astrobiološkoj zajednici tiče se pitanja može li život postojati na Veneri, tačnije, u njenim slojevima oblaka, od kojih neki imaju uslove slične Zemljinim, barem kada je riječ o pritisku i temperaturi.
Novi rad tima američkih istraživača dodatno je rasplamsao ovu debatu. Naučnici su ponovo analizirali podatke s NASA-ine misije Pioneer Venus iz sedamdesetih godina i otkrili da su oblaci Venere većinom sastavljeni od vode.
To, međutim, ne znači da se radi o vodi u klasičnom smislu, kao o kapljicama koje čine oblake na Zemlji. Molekule vode (H₂O) u Venerinim oblacima, čini se, vezani su za hidratizirane materijale, umjesto da postoje kao čista voda.
Ipak, to predstavlja ogromnu razliku u odnosu na dosadašnje razumijevanje, prema kojem su Venerini oblaci sastavljeni uglavnom od sumporne kiseline. Prema novom istraživanju, sumporna kiselina je i dalje prisutna, čini oko 22 posto materijala oblaka, ali se postavlja pitanje kako su naučnici sedamdesetih mogli toliko pogriješiti u tumačenju podataka svojih instrumenata.
Odgovor na to zahtijevao je pravi naučni detektivski rad istraživača sa više institucija, uključujući Cal Poly Pomona, Univerzitet Wisconsin, Državni univerzitet Arizone i samu NASA-u. Cilj je bio pronaći i ponovo analizirati stare podatke misije Pioneer.
Ti podaci su bili sačuvani na mikrofilmu u NASA-inom arhivu, u okviru Kancelarije za koordinaciju svemirskih naučnih podataka. Prvi korak bio je njihovo pronalaženje i digitalizacija.
Inspiracija za ideju došla je iz razgovora između Rakesha Mogula sa Cal Poly Pomona i Sanjaya Limaye, stručnjaka za Veneru s Univerziteta Wisconsin. Njih dvojica složili su se da bi maseno-spektrometrijske podatke misije trebalo ponovo analizirati, jer su pretpostavili da bi se mogli otkriti novi detalji.
I bili su u pravu.
Podaci su potekli iz dva instrumenta na sondi Pioneer Venus Large Probe, dijela misije koji je prolazio kroz Venerine oblake, a to su bili Neutralni maseni spektrometar (LNMS) i Gasni hromatograf (LGC).
Mogul i Limaye shvatili su da su, kako se sonda spuštala kroz gušće slojeve atmosfere, ulazi ovih instrumenata, predviđeni za mjerenje gasova, bili začepljeni aerosolima iz oblaka.
Kao dokaz za to naveli su nagli, ali privremeni pad nivoa ugljičnog dioksida (CO₂) dok je sonda prolazila kroz oblake.
Umjesto da taj pad protumače kao kvar, istraživači su odlučili analizirati vrste aerosola koji su bili zarobljeni u instrumentima,prateći temperature na kojima su se topili.
Kako se sonda spuštala, različiti aerosoli su se topili na različitim temperaturama, čime se ponovno oslobađao protok gasa i bilježio porast CO₂. Analizom gasova koji su se oslobađali na tim temperaturama, naučnici su mogli zaključiti od čega su aerosoli, a time i sami oblaci, sastavljeni.
Prvo što su primijetili bio je veliki porast količine vode na 185°C i 414°C, što je ukazivalo na prisustvo hidrata poput hidratiziranog željezo(III)-sulfata i magnezij-sulfata. Ustanovljeno je da voda čini čak 62% aerosola, iako je gotovo sva vezana u ove hidratne spojeve.
Sumporna kiselina je, očekivano, takođe bila prisutna. Glavno oslobađanje sumpor-dioksida (SO₂) zabilježeno je na oko 215°C – temperaturi na kojoj se sumporna kiselina razlaže. Međutim, otkriveno je i drugo oslobađanje SO₂ oko 397°C, što ukazuje na prisustvo termički stabilnijeg sulfata.
Na trag tog jedinjenja ukazao je i hemijski signal željeza. Na istoj temperaturi kao i drugo oslobađanje SO₂, instrument je detektovao i porast jona željeza.
Kombinacija ovih podataka snažno ukazuje da jedan od aerosola sadrži željezo(III)-sulfat (Fe₂(SO₄)₃), koji se na tim temperaturama razlaže na željezo-oksid i okside sumpora.
Procjene pokazuju da sadržaj željezo-sulfata u aerosolima dostiže i do 16%, što gotovo odgovara udjelu sumporne kiseline (22%) za koju se dosad smatralo da dominira u Venerinim oblacima.
Odakle željezo? Autori smatraju da potiče od kosmičke prašine koja ulazi u atmosferu Venere i reaguje sa slojem kiselih oblaka. Najvažniji zaključak, ipak, jeste značajno prisustvo vode.
Ovo objašnjava i razlike između podataka sondi koje su direktno prolazile kroz oblake i onih koje su Veneru proučavale na daljinu spektroskopskim metodama jer uređaji za daljinsko mjerenje ne mogu detektovati vodu hemijski vezanu u hidratima, već samo vodenu paru u atmosferi.
Zbog toga su sonde koje su fizički prošle kroz oblake dale mnogo preciznije podatke o ukupnom sadržaju vode.
Nova saznanja imaju važne implikacije za potragu za životom u Venerinim oblacima, budući da je jedan od glavnih argumenata protiv te mogućnosti bio nedostatak vode u tom okruženju. Ispostavlja se da je voda mnogo prisutnija nego što se ranije mislilo, iako je riječ o veoma kiselom okruženju za većinu mikroorganizama sa Zemlje.
Ovo novo razumijevanje pokazuje koliko čak i stari podaci mogu biti dragocjeni i kako mogu doprinijeti savremenim naučnim raspravama. Najveći izazov, čini se, ponekad nije analiza, već samo pronalaženje tih podataka duboko zakopanih u NASA-inim arhivima, što samo po sebi predstavlja značajno naučno postignuće.