Bosna i Hercegovina danas ima značajan broj visokoškolskih ustanova i univerziteta u odnosu na broj stanovnika.
Pored osam javnih univerziteta, djeluje i veći broj privatnih univerziteta i visokih škola.
Sama činjenica da postoji veliki broj institucija ne mora nužno predstavljati problem.
Sve češće pitanje
Međutim, pitanje koje se sve češće postavlja jeste: da li sistem visokog obrazovanja proizvodi kvalitet koji je potreban studentima, društvu i ekonomiji?
Rasprave o reformi visokog obrazovanja često se svode na pitanje da li je potrebno smanjiti broj univerziteta.
Takav pristup, međutim, ne zahvata suštinu problema. Mnogo važnije pitanje jeste kvalitet nastave, stručnost nastavnog kadra, relevantnost studijskih programa i stvarni ishodi obrazovanja.
Posljednjih godina sve je prisutniji osjećaj da postojeći sistem ne prati dovoljno brzo promjene na tržištu rada i u savremenom društvu.
Mnogi studijski programi ostaju nepromijenjeni godinama, praktična nastava je često nedovoljno zastupljena, a veze između univerziteta i privrede nisu dovoljno razvijene.
Istovremeno, demografski pad i odlazak mladih dodatno smanjuju broj studenata, što otvara pitanje održivosti velikog broja institucija i programa.
Prije bilo kakve rasprave o finansiranju ili reorganizaciji sistema, potrebno je uspostaviti strožiji i vjerodostojniji sistem kontrole kvaliteta.
Akreditacija univerziteta ne bi smjela biti prvenstveno administrativni postupak zasnovan na provjeri dokumentacije. Ona mora postati ozbiljan mehanizam procjene stvarnih rezultata koje univerzitet ostvaruje.
Redovne evaluacije
To podrazumijeva redovne i nezavisne evaluacije kvaliteta nastave, naučnoistraživačkog rada, kompetencija nastavnog osoblja i uspješnosti diplomiranih studenata na tržištu rada.
Posebnu pažnju trebalo bi posvetiti pokazateljima kao što su zapošljivost diplomiranih studenata, međunarodna saradnja, naučna produktivnost i zadovoljstvo studenata.
Važan korak bila bi i veća transparentnost.
Javnost bi trebala imati jednostavan pristup informacijama o rezultatima akreditacija, kvalitetu studijskih programa i uspješnosti pojedinih institucija.
Takva transparentnost omogućila bi budućim studentima da donose informisane odluke, a univerzitetima bi predstavljala dodatni podsticaj za unapređenje kvaliteta.
Jednako važno je uključivanje većeg broja međunarodnih stručnjaka u procese evaluacije i akreditacije. Time bi se smanjio prostor za lokalne uticaje i povećalo povjerenje u rezultate ocjenjivanja.
Tek nakon što se uspostave jasni standardi i nakon što nekoliko ciklusa ozbiljne provjere pokaže stvarno stanje u sistemu, može se otvoriti pitanje finansiranja.
Rezultati i kvalitet
U tom trenutku bilo bi opravdano da dio javnih sredstava bude raspoređivan na osnovu rezultata i kvaliteta, a ne isključivo prema postojećim budžetskim modelima.
Takav pristup omogućio bi da se više ulaže u uspješne programe i institucije, dok bi se oni koji ne zadovoljavaju standarde suočili s obavezom unapređenja ili reorganizacije.
U pojedinim slučajevima to bi moglo značiti i gašenje neodrživih programa ili spajanje određenih organizacionih jedinica.
Bosni i Hercegovini nije potrebna reforma koja će se svesti na puko smanjivanje broja univerziteta. Potrebna joj je reforma koja će kvalitet staviti ispred kvantiteta.
Potrebno je pravilno pozicionirati Agenciju za razvoj visokog obrazovanja te ministarstva obrazovanja na svim nivoima i rektorsku konferenciju i učiniti odgovornim za sve zahtjevne procese prilagodbe i daljnjeg, neophodnog, razvoja obrazovnog sistema.
Redoslijed koraka trebao bi biti jasan - uspostavljanje visokih standarda, stroga kontrola kvaliteta, potpuna transparentnost rezultata i tek potom finansiranje zasnovano na ostvarenim rezultatima.
Samo takav pristup može doprinijeti stvaranju sistema visokog obrazovanja koji će biti konkurentan, vjerodostojan i sposoban da mladim ljudima pruži znanja i vještine potrebne za uspjeh u savremenom svijetu.
Obrazovni standardi
Bez pretjeranog upuštanja u analizu današnjeg stanja u visokom obrazovanju, neophodno je zarad sopstvene budućnosti početi što prije poduzimati neophodne korake u podizanju obrazovnih standarda i sudbonosnog pozicioniranja obrazovnog sistema budućnosti brojnih generacija i potreba naše zemlje da drži korak sa ubrzanim razvojem zemalja Evrope i svijeta.
Govoriti o potrebi reforme obrazovnog sistema, a ne dotaknuti se načina akreditacije i licenciranja visokoškolskih ustanova i nastavnih planova i programa bio zaista promašaj koji nas ne bi odveo daleko od današnjeg stanja.
Jedan od bitnih preduvjeta za noromalizaciju stanja u visokom obrazovanju je process akreditacije i licenciranja.
Ako sistem akreditacije i kontrole nije dovoljno definisan i strog, onda ni finansiranje ne može riješiti osnovni problem, a to je evidentna degradacija sistema.
Društvo u cjelini, zatim zainteresirani budući student pa i oni koji su u procesu školovanja, zapravo prvo moraju znati ko proizvodi kvalitet, a ko ne, da bi se mogli opredijeliti šta studirati, a šta ne.
To svakako kao konsekvencu ima i process finansiranja temeljen na pomenutim činjenicama odnosno odlučivati kome dati više sredstava.
Postojeće slabosti
U suprotnom, rizikujemo da dodatni novac samo održava postojeće slabosti.
U BiH već postoje institucionalni mehanizmi za akreditaciju preko Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine, državni registar akreditovanih ustanova i definirani kriteriji za procjenu kvaliteta.
Ti kriteriji obuhvataju strategiju razvoja, unutrašnje osiguranje kvaliteta, nastavno osoblje, studijske programe, ocjenjivanje studenata, resurse i međunarodnu saradnju.
Međutim, reforma mora ići korak dalje:
* Akreditacija ne može biti samo provjera dokumentacije, nego i provjera stvarnih rezultata.
* Veći naglasak trebalo bi staviti na ishode: koliko diplomiranih studenata nalazi posao u struci, koliko ih nastavlja školovanje, kakvi su rezultati na stručnim ispitima i koliko univerzitet doprinosi istraživanju.
* Recenzentske komisije trebale bi imati više međunarodnih stručnjaka kako bi se smanjio lokalni uticaj i sukobi interesa. Takav pristup je u skladu s evropskim standardima osiguranja kvaliteta.
* Rezultati akreditacija trebaju biti potpuno javni i lako razumljivi studentima i roditeljima.
Tek nakon nekoliko ciklusa ozbiljne evaluacije moglo bi se postaviti pitanje:
* koji univerziteti zaslužuju dodatna sredstva,
* koji programi trebaju biti ugašeni,
* gdje treba ulagati u istraživanje,
* a gdje je možda opravdano spajanje određenih odsjeka ili institucija.
Teži pristup
Drugim riječima, reforma bi mogla slijediti logiku:
standardi → kontrola kvaliteta → javna transparentnost → finansiranje prema rezultatima.
To je pristup koji je vjerovatno politički teži, ali dugoročno pravedniji od pukog smanjenja broja univerziteta.
Jer nije svaki mali univerzitet nužno loš, niti je svaki veliki univerzitet automatski kvalitetan.
Kriterij bi trebao biti kvalitet i rezultati, a ne samo veličina ili vlasnička struktura.
Kako god, moramo biti svjesni da je mnogo toga urađeno pogrešno, površno i u suštini formalno bez jasno postavljenog cilja i dostignuća toliko potrebni rezultata.
(Autor teksta je profesor emeritus, ekspert za promociju Bolonjskog procesa i bivši član državnog tima za reformu visokog obrazovanja)